Mladene Ančiću,

sažaljevam tvoje studente!

 

I.

U tekstu Inventar splitskoga kancelara i javnog bilježnika Tome Colutii de Cingulo (Radovi Zavoda pov. znan. u Zadru, sv. 47/2005. objavio si o meni (citiram u cjelini i doslovno) sljedeće:

„Posljednji pak odjek od humanista utemeljene 'ilirske' tradicije, gotovo kao ironični povijesni post scriptum, no u stvarnosti tek kao rezultat i posljedica neukosti i potpunoga nerazumijevanja povijesnoga gibanja, pojavit će se na stranicama knjige koju u već bezbroj izdanja sada, na prijelomu 20. i 21. stoljeća, uporno reproducira, a gdje drugdje do u Splitu, gradu Tome Arciđakona i magistra Tome Colutii, tamošnji 'samouki povjesničar' Ivan Mužić. Svoje je djelo o 'podrijetlu Hrvata', zamišljeno i ostvareno kao dio novoga sklopa 'hrvatskog povijesnog narativa', on do sada uspio tiskati u čak sedam izdanja – tri u Zagrebu, dva u Splitu, jedno u Rimu (!?), te jedno u Zagrebu i Splitu. (Ivan Mužić, Hrvati i autohtonost na teritoriju rimske provincije Dalmacije, Split, 2001. Informacije o ranijim izdanjima donosi sam autor na posljednjoj stranici knjige, gdje je tiskan i pregled izdanja ostalih njegovih djela.Već iz samih naslova tih djela dadu su razaznati grandiozne autorove ambicije sklapanja novoga hrvatskog povijesnog narativa –njegove su teme naime redom: podrijetlo Hrvata, masonstvo u Hrvata, Stjepan Radić, kardinal Alojzije Stepinac, Katolička crkva, Ante Pavelić, te Hitler i Izrael.) Već je uz prvo izdanje toga djela akademik Radoslav Katičić pokušao samoukoga autora prilično blagonaklono i dobrohotno upozoriti na, u najmanju ruku, nepouzdan i nekorektan postupak s velikim dijelom literature. (Radoslav Katičić, Ivan Mužić o podrijetlu Hrvata, Starohrvatska prosvjeta, ser. III, 19/1989., pretiskano u: ISTI, Uz početke hrvatskih početaka, Split, 1993.) No, u diskusiji koja se razvila i u svojim odgovorima, sumiranim u 'Predgovoru' novim izdanjima svoga djela, (I. Mužić, o. c., str. 13–21.) pokazao je Mužić zavidnu dozu agresivne nekulture, pri čemu on sam sebe očito zamišlja kao 'borca za istinu o Hrvatima' nasuprot onima koji u njegovim predstavama predstavljaju 'sile komunističkoga mraka'. Ovakve predodžbe i iz njih izvedene zamišljene slike predstavljaju u stvari bît svih Mužićevih djela, pa bi ih svakako valjalo posebice raščlaniti i dekonstruirati, dovodeći ih u vezu s realnom društvenom potrebom za mijenjanjem povijesnih paradigmi naslijeđenih iz ranijega (totalitarnoga) sustava. Uglavnom, kao i većina suvremenih 'autodidakta', Mužić ne shvaća bît znanstvenoga rada, iz čega proizlaze problemi s jasnim definiranjem kategorijalnoga aparata i korištenjem već postojećih paradigmi. K tomu, on očito ne razumije proces stvaranja i reproduciranja pojedinih ideja i njihova uobličavanja u apstraktne konstrukte kojima se onda objašnjava povijesno gibanje. Rezultat svega toga je njegov 'metodološki postupak' koji počiva na ideji da se iz primarnih i sekundarnih vrela, kao iz kakve skupine jelovnika različitih restorana, može preuzimati ono što autoru odgovara i jednostavno zanemarivati ono što mu ne odgovara ili što ne smatra važnim. Zorno to (da se ovdje ne bih upuštao u dugačko razglabanje) ilustrira način postupka s likovnim prilozima koje koristi – oni nisu numerirani, a za velik se dio njih i ne zna ni čije su djelo ni odakle su preuzeti (tako se, primjerice, stvara dojam kako su stručnom oku lako prepoznatljive rekonstrukcije Đ. Baslera ili P. Anđelića zapravo djelo I. Mužića), a ponekad se čak ne zna ni što predstavljaju (što, primjerice, reći za ovakvu legendu ispod slike koju zbog nedostatka numeracije i nije moguće precizno citirati: 'Ostaci srednjovjekovnog kamenog crkvenog namještaja u Hrvata, Arheološki muzej Split'). Stoga se na to djelo, koje je kao post-moderni pastiche nerijetko čak i ispod razine djela Tome Arciđakona iz 13. stoljeća, zapravo više i ne isplati ozbiljno osvrtati u njegovoj quasi znanstvenoj dimenziji. Tragikomično, međutim, djeluje činjenica, koju vrijedi zabilježiti, jer je ona svojevrsna polazna točka za raščlambu ukupnoga Mužićeva djelovanja te na stanovit način objašnjava velik broj izdanja (i daje naslutiti tajne 'poslovne' veze i vjerojatno korupciju), da se sedmo izdanje toga pasticha dijelilo kao nagrada najboljim učenicima zadarskih gimnazija školske 2003./04. godine.“

        

II.

Najprije ću te utješiti:

Po struci nisam psihoanalitičar pa zato ne ću utvrđivati kada spominješ „zavidnu dozu agresivne nekulture“ da li projiciraš vlastitu psihu u mene, odnosno da li je tvoja podsvijest opsjednuta jalom prema svakome u odnosu na koga se osjećaš intelektualno inferioran. Inače, kada bi se tvoj citirani pasus dao na odgovarajuće vještačenje, onda bi sigurno rezultiralo da on asocira na ogovaranje neke stare babe po pazaru. Ali, pođimo redom:

         Izgleda da je bit tvoje pisanije da sam „samouki povjesničar“ vjerojatno zato jer nisam diplomirao povijest, ali upravo ti u svojim pisanjima demantiraš sama sebe. Naime, prihvatio si Margetićevo mišljenje (koje je on nekad izricao mudro -uz određene ograde!) da su Hrvati doselili krajem VIII., odnosno početkom IX. stoljeća. Iz ovoga primjera proizlazi da si očito nedosljedan jer je Lujo Margetić, kao i ja, diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Dakle netko, kada to tebi odgovara, može istodobno biti diplomirani pravnik, ali i povjesničar, a drugi netko, kada tebi ne odgovara zato što ruši stručnost tvoga pisanja, ne može.

Točno je da sam objavio više knjiga o raznim povijesnim temama. Dakako da prešućuješ kako sam te knjige objavio u periodu od 1967., dakle kroz proteklih 40 godina. Nezločestome to je veoma važno zbog činjenice da nisam u samo nekoliko godina obradio više tema. Neke sam knjige (konkretno na temu o autohtonosti ili o masonstvu) pisao svaku po oko pet godina. Tako sam odgovorno pristupao svakoj temi, koju sam obrađivao. Ti spominješ i moje knjige o Katoličkoj crkvi i Stepincu pa ću poučiti tvoje neznanje sljedeće: Recenzenti (i to dakako u pisanoj formi) za ovu tematiku bili su: prof. dr. Tomislav Šagi-Bunić i Franjo Tuđman (koji je to pisao tijekom deset dana dok je boravio 1971. u mojoj kući u Splitu.) Vjerujem da ćeš sada uspjeti shvatiti zašto sam baš ja odabran da u spomen kardinala Alojzija Stepinca dne 13. prosinca 1990. u Rimu održim glavni referat na svečanoj akademiji, koju je organizirala Papinska međunarodna Marijanska akademija u suradnji s Papinskim hrvatskim zavodom sv. Jeronima i Hrvatskom zajednicom u velikoj dvorani Papinskog Sveučilišta Antonianum.

Što se tiče tvojega sitničarenja o reprodukcijama u djelu o autohtonosti trijezan čitatelj zna da one samo ilustriraju tekst i trenutno shvaća kome ih treba pripisati. U tom kontekstu spominješ Đuro Baslera, a upravo je on kao recenzent te knjige bio upoznat sa svime i nije imao primjedbe.

Inače ti napominjem da nisi prvi koji me napao zbog obrade određenih tema. A znaš li koji su bili tvoji predhodnici? Podsjećam te samo na neke: Prvi je bio Ljubo Prvan „Okružni javni tužilac“ u Splitu, drugi je bio Centralni komitet KP u Sarajevu, treći je bio zloglasni Radenko Radojčić iz beogradskoga KOS-a, odnosno obavještajne grupe Labrador u Zagrebu, četvrti vezani uz Centralni komiteta partije u Zagrebu (Zorica Stipetić, Pero Pletikosa), peti dežurni redari u Feralu poput Ive Banca. (Nekima od navedenih odgovorio sam kako su zaslužili u Zlodusima u Hrvatskoj.) Stvarno je zanimljivo tko se sve tome društvu pridružuje!

Spominješ, (i to radiš što je znakovito pod navodnicima), 'sile komunističkoga mraka'. Da je takav i to veliki mrak postojao u hrvatskoj historiografiji potvrđuje Stjepan Antoljak ovako: „Tada je hrvatska historiografija u bivšoj tzv. socijalističkoj Jugoslaviji, bila stalno i vješto prosijavana kroz partijsko-marksističko sito, pa je stoga tek tu i tamo dala od sebe nekad slabije, a rijetko jače znakove o svojoj izrazitoj hrvatskoj samobitnosti u znaku hrvatske državnosti. Usporedno s time izrasli su i brojni povjesničari, koji su nastojali što više minorizirati i čak ugasiti srednjovjekovnu povijest hrvatskog naroda i postaviti na marksistički prijesto ono  razdoblje, u kojem je dominiralo jugoslavenstvo i komunistički credo, prikazujući ga nezamjenjivim i vječnim. U takvim političkim prilikama, gotovo cjelokupna hrvatska historiografija (i ime Hrvat) trebala je poći onim putem koji joj je dirigirao svemoćni jednopartijski sustav, čiji se valovi ipak nisu osjećali u tolikoj mjeri i u ostalim republičkim i pokrajinskim historiografijama u tzv. Jugoslaviji, jer im se nije stavljalo nikakve zahtjeve i izazivalo smetnje za njihov daljnji razvoj i uspon. Sve je ovo uzrokovalo da je hrvatska historiografija iskočila iz zapadnoeuropskih historiografskih tračnica i jedva se sačuvala od toga da prestane biti znanost... Ovakvim stavom bili su oštećeni oni rijetki naši povjesničari, koji su se borili protiv mitomanije, fetišiziranja i nekorektnosti u pisanju o zbivanjima iz pojedinih razdoblja hrvatske povijesti... Da zaokružimo, tadašnja historiografija djelomično je postala ideologija pod lažnom znanstvenom maskom kojoj su kumovala istraživanja najnovije prošlosti." (Stjepan Antoljak, Renesansa hrvatske historiografije. Ed. Naša sloga, Pazin, 1996, str. 21-23.)

I u to vrijeme, Mladene Ančiću, upravo sam osobno bio jedan od veoma rijetkih Hrvata u komunističkom režimu, koji je imao hrabrosti pisati o historiografskim tabu temama, pa sam isključivo zbog toga bio napadan, zatvaran i osuđivan. I zato sada kada direktno denunciraš kako velik broj mojih izdanja „daje naslutiti tajne 'poslovne' veze i vjerojatno korupciju“ jasno razotkrivaš kojemu ti mentalitetu stvarno pripadaš. Možda bi zaista trebao promijeniti profesiju pa se preorijentirati u policajca ili obavještajca.

Istina je da su neka moja izdanja pomogli sponzori svojim novcem i to je normalno. Ali žalosno je da si ti državnim novcem, u povodu izložbe Hrvati i Karolinzi, svojim tekstom sugerirao svijetu, kao jedinu istinu, nedokazanu hipotezu da su Hrvati doselili u svoju današnju postojbinu krajem VIII., odnosno početkom IX. stoljeća. Nije niti naglašeno da je to samo pretpostavka pa se tako  pred inozemnom javnošću osiromašila hrvatska povijest za oko dva stoljeća!

Ističeš kao nešto posebno dubiozno da su moje knjige tiskane u više izdanja, ali zlonamjerno prešućuješ da je svako od tih izdanja ubrzo rasprodano. Mediji (TV i novine) obavještavali su javnost kako su na knjižarskom tržištu moje knjige najtraženije. I ne zaboravi: knjige Autohtonost u Hrvata i Masonstvo u Hrvatskoj prodane su u više od četrdeset tisuća primjeraka što znači da sam, ako se izuzme beletristika, najčitaniji hrvatski autor u XX. stoljeću.

 Posebno izražavaš žaljenje što se moja knjiga o autohtonosti u Hrvata dijelila školske god. 2003/04. najboljim učenicima zadarskih gimnazija. Kako to prvi put čujem koristim priliku, da se makar i naknadno, zahvalim odgovornima za taj njihov inteligentan odabir. Inače, kako ti objašnjavaš da je te iste godine (u travnju 2003.) u Muzeju Hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu meni svečano dodijeljena nagrada za životno djelo Županije Splitsko-dalmatinske? Razmisli u duhu tvojeg naslućivanja teorije zavjere da se i u ovom slučaju možda ne radi o mojim tajnim vezama i korupciji pa, ako zaključiš da postoji takva mogućnost, otrči do najbližeg Državnog odvjetništva podnijeti prijavu. Ipak, ne znam kako ćeš u duhu svoje teorije o mojim tajnim vezama i korupciji uspjeti protumačiti da Bogdan Radica smatra Mužića “najvećim našim suvremenim povjesnikom”. (Hrvatska revija, godište XXXVII/1987. godinu, br. 3, str. 453.)

.

III.

U odnosu na moja djela ustoličuješ sam sebe kao arbitra, ali podsjeti me koje si ti važnije djelo napisao, iz bilo koje znanstvene problematike, da možeš umišljati da si neki autoritet. Tvoje subjektivno zamišljanje o mojim radovima totalno je obezvrijeđeno objavljenim sudovima priznatih stručnjaka za pojedine teme koje sam obradio. Oni su mi podijelili samo priznanja! Na primjer: sveuč. prof. dr. Ivan Vitezić (Novi život, 1968, Rim); prof. dr. Josip Butorac (Crkva u svijetu, 1969, Split); dr. Stanko Vujica (Journal of Croatian Studies, New York, 1970/71); prof. dr. Bogdan Radica (Slavic review, 1970, Columbia-Ohio); prof. Marijan Biškup (Croatica Christiana Periodica, 1979, Zagreb); dr. Eugen Laxa (Slobodna riječ, Sao Paolo, 1984); sveuč. prof. Leo Magnino (La cultura nel mondo, Rim, 1984).; akademik Franjo Šanjek, (Revue d'histoire ecclestiatique, Louvain-La-Neuve, 1986). I t. d. Što se tiče moje znanstvene metode o njoj se veoma pozitivno i u pisanom obliku izrazio stručnjak za metodologiju i donedavni sveuč. profesor u Zadru Ivo Rendić Miočević. Akademik Mate Suić, koji je 1989. godine recenzirao prvo izdanje moga djela o prevladavanju autohtonosti u Hrvata u 1998. godine u Pogovoru VI. izdanju iste knjige zaključuje: “Mužić spada među one koji se ne zadovoljavaju samo nabrajanjem naslova i imena autora, nego često uspjeva do srži iz izvora iscijediti ono što se uopće može. A to traži mnogo znanja, strpljenja i vremena.”

Inače svaku knjigu prije objavljivanja dajem na stručne recenzije. Tako su djelo Hrvatska povijest devetoga stoljeća recenzirali: dr. sc. Denis Alimov (Sveučilište u Sankt Peterburgu); dr. sc. Danijel Dzino, Sveučilište u Adelaide; prof. dr. Darko Gavrilović, Novi Sad; prof. dr. Ivan Jurić, Zagreb; dr. sc. Bazilije Pandžić, Zagreb; prof. dr. Ivo Rendić Miočević, Rijeka; akademik Radoslav Rotković, Herceg Novi.

Ti posebno spominješ problematiku „Ilira“, a kako nisi napisao ni retka o antičkoj povijesti, jasno je da si osobno apsolutno nekompetentan suditi o knjizi Hrvati i autohtonost. Recenzenti raznih izdanja ove knjige u cjelini ili dijelovima bili su: prof. dr. Đuro Basler (Sarajevo), prof. dr. Marko Japundžić (Zagreb), prof. dr. Leo Magnino (Rim), prof. dr. Željko Rapanić (Split), prof. dr. Aleksandar Stipčević (Zagreb), prof. dr. Mate Suić (Zagreb), prof. dr. Mate Šimundić (Maribor), prof. dr. Zdenko Vinski (Zagreb), prof. Eta Zelić Bučan (Split). (Nastavljam nizati titule osoba, jer je iz tvoga citata očito, kako je tebi to osobito važno.) U pokušaju obračuna s ovom knjigom preostalo ti je samo da se pozoveš na Radoslava Katičića, koji uzgred kazano, nije povjesničar, nego profesor latinskoga i grčkog jezika. Katičiću sam odgovorio i to samo dijelom u Starohrvatskoj prosvjeti, a detaljno u Predgovoru petoga izdanja knjige Hrvati i autohtonost i to je dostupno svakome. (Usput: Sve što sam napisao o Katičiću mislim i danas, ali nikada nisam napisao, a niti pomislio za Katičića, da spada u „sile komunističkoga mraka“, kako ti to sugeriraš.) Najbitnije je da su me poslije Katičićeva subjektivnoga mišljenja u pisanoj formi podržali dvojica vrhunskih hrvatskih jezikoslovaca i to sveuč. prof. slavistike u Mariboru Mate Šimundić i prof. dr. Valentin Putanec iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. O knjizi na temu autohtonosti navodim povjesničara Milka Brkovića, koji zaključuje: “U takvu pristupu (Mužić) koristi obilje raznovrsne literature, čak i oprečne, kojom omogućuje čitatelju da se i sam uvjeri u njegovu težnju za objektivnošću. Stoga se s pravom možemo složiti s tvrdnjom akademika Mate Suića da ovo Mužićevo djelo, o kontinuitetu življenja i elementima autohtonosti na našem hrvatskom prostoru, jest i bit će dugo ostvarenje s odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u našoj i svjetskoj povijesnoj znanosti”. (Milko Brković, Zadarska revija, XXXIX/1990, 4, 544.)

Ako je suditi prema broju dosadašnjih pozitivnih stručnih recenzija, koje su vrednovale moje i tvoje radove, onda je očit takav nerazmjer u moju korist, da se u znanstvenom smislu uopće ne možemo uspoređivati. (Konačnu prosudbu o tome možemo prepustiti javnosti na jedino objektivan način tako da objavimo sve postojeće recenzije i to ti svoje, a ja svoje.)

 

IV.

A sada malo o stručnosti tvojega povjesničarenja.

Dobronamjerno sam ti, u dva navrata, na veoma neagresivan i kulturan način, sugerirao da se okaniš historiografije. Tako sam u Uvodu svih pet izdanja Hrvatske kronike iznosio kako je tvoje shvaćanje popa Dukljanina „jedva moguće zamisliti“ jasno ti poručujući da tvoje bujno zamišljanje o toj problematici ne zaslužuje ni redka osvrta. Moju poruku nisi poslušao i zato sam te u prvom izdanju Hrvatske povijesti devetoga stoljeća upozorio sljedeće:

 

1. Citat:

Ivo Goldstein točno napominje kako se i M. Ančić (u tekstu Hrvatska u karolinško doba) pozvao na Margetićevo pretpostavljanje o doseljenju Hrvata oko 800. godineali i dalje bez pravih argumenata. Naime, nijedan franački izvor ne spominje Hrvate, a nema ni vijesti da su se na europskome prostoru u to vrijeme događale značajnije migracije stanovništva. Mnogi su argumentirano odbacili Margetićevu tezu." (I. Goldstein, Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant. Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 2003., str. 60.)“

U prvom izdanju moje Hrvatske povijesti devetoga stoljeća detaljno sam te poučio zašto je tvoje navedeno zaključivanje neutemeljeno i pusto pretpostavljanje.

2. Citat:

“M. Ančić je 1998. godine ponovio istu Šišićevu misao iz 1914. godine, i to na način kako je to 'nova lekcija ovoga ulomka', u smislu da iza Borne dolazi zarez ('ac Bornae ducis'). M. Ančić, Od karolinškoga dužnosnika do hrvatskoga vladara. Hrvati i karolinško carstvo u prvoj polovici IX. stoljeća. Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, sv. 40/1998., str. 27-41.“

Ono što si ti predstavio 1998. godine kao neko svoje otkriće napisao je F. Šišić davne 1914. godine. Svaki ozbiljan povjesničar, koji piše o ovoj problematici, morao bi poznavati ovu Šišićevu studiju. Ako si pak znao za ovo Šišićevo mišljenje  onda je neoprostivo da si ga prezentirao kao svoje.

3. Citat:

 „D. M. Grmek, Dva filozofa, str. 439. O ovom Gottschalkovu spisu ne može se pisati kao o 'autobiografskom djelu' ili ga smatrati 'uspomenama', kako to radi M. Ančić. (M. Ančić, Od karolinškoga dužnosnika do hrvatskoga vladara, str. 27, 39.)“

         Gottschalk je jedan od posebno važnih vrela za staru hrvatsku povijest i dokaz je tvoga potpunoga neznanja smatrati taj njegov traktat autobiografskim djelom ili ga smatrati uspomenama. A osobito je neshvatljivo da pokušavaš raspravljati o starohrvatskoj problematici, a da nisi znao da postoji cjeloviti Gottschalkov manuskript. Cyrille Lambot je 1931. godine prepisao taj manuskript u cjelini, ali ga je objavio tek 1945. pod naslovom Oeuvres théologiques et grammaticales de Godescalc d' Orbais. (C. Lambot, Oeuvres théologiques et grammaticales de Godescalc d'Orbais. „Spicilegium sacrum Lovaniense“, Louvain, 1945., str.  684.) Mirko D. Grmek je prvi u Hrvata pregledao ovo Lambotovo izdanje i utvrdio da cijeli jedan pasus nije bio dostupan Lovri Katiću i o tome je objavio posebnu raspravu. (D. M. Grmek, Dva filozofa, Gottschalk i Hasdai Ibn Šaprut, o Hrvatima u vrijeme narodnih vladara. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, godište XX., br. 1-2 /39-40/, Zagreb, 1994., str. 435-448.) Dakle ti ne pratiš niti suvremenu povijesnu literaturu.

I na kraju:

Navedeni primjeri nepobitno dokazuju da netko, u konkretnom slučaju ti, može diplomirati povijest i poslije toga moguće ostati samo diplomirani povjesničar. Jer zna se da mnogi, iz svih struka i uza sve pokušaje, ne uspjevaju prijeći put koji vodi od imaoca diplome do stvarnog znanstvenika.

 

     Ivan Mužić

 

P.S.
Kako je tvoje citirano mudrovanje stavljeno na internet ovaj odgovor prenosim na moju stranicu: muzic-ivan.info. Usput (samo reda radi!) šaljem tekst i na znanje tvojemu uredništvu.

U Splitu, 17. III. 2007.