I.

Radoslav Katičić i Neven Budak o Ivanu Mužiću

i Mužić o Katičiću i Budaku

 (Izvodi iz  Predgovora  ranijih  izdanja monografije Hrvati i autohtonost)                 

1.

Nada Klaić  je 1971. – ističući kako raspravljanje o problemu doseljenja  Hrvata  nije završeno jer se ne raspolaže „još nekim izvorima“ – zaključila da „prva stranica hrvatske povijesti još nije do kraja napisana“.[1] Ona je tako, makar i posredno, pošteno priznala da sva dosadanja „kritička“ historiografija, počevši od Luciusa pa do nje, nije riješila ovu problematiku, pa ni probleme velikog dijela prvog tisućljeća hrvatske povijesti.

Posebno je jalovo razdoblje u hrvatskoj historiografiji bilo u komunističkoj jugoslavenskoj državi. Znalo se da su neki intelektualni poslušnici, koje je zbog njihove ropske ćudi komunistički režim tijekom svoje 45-godišnje strahovlade birao za sveučilišne profesore i akademike, širili u hrvatsku kulturu mrak vlastitoga balkanskog provincijalizma. Intelektualna i druga javnost bila je željna novih pristupa hrvatskoj povijesnoj problematici, koji su utemeljeni na najnovijim znanstvenim istraživanjima u zemlji, a posebno u svijetu.

Nestandardna knjiga  Podrijetlo Hrvata  izdana od zagrebačke Matice hrvatske u nakladi od 7.000 primjeraka potkraj prosinca 1989. godine već do svršetka travnja 1991. godine bila je  gotovo u cijelosti rasprodana.[2] U ovoj knjizi nisam tvrdio da su Hrvati autohtoni na Balkanu, nego da u današnjih Hrvata u antropološkom, genetičkom, i duhovnom smislu prevladava autohtoni element (nekadanjih starosjeditelja). Jedan od recenzenata rukopisa Aleksandar Stipčević to je točno izrazio ovako: “Autor s pravom konstatira, da starosjedilački ‚element nije nestao zahvaljujući svojem gotovo neiscrpnom biološkom potencijalu‘. Sve što danas znamo o duhovnoj i materijalnoj kulturi Hrvata, posebice onih u Dalmatinskoj zagori, Hercegovini, ali i svih drugih koji žive u teško pristupačnim krajevima (npr. u Lici) nesumnjivo govori o vrlo živim ostacima iz prapovijesnog vremena. Govori također na svoj način i o etničkom kontinuitetu, ali ne svih Hrvata, nego samo jednog njihovog dijela. Koliki je postotak – ako se tako može reći s obzirom na velika miješanja stanovništva tijekom mnogih stoljeća zajedničkog života – starosjedilačkog stanovništva u odnosu na Hrvate teško da ćemo ikada saznati, ali da je taj postotak vrlo značajan u to danas ne može biti nikakve sumnje. U tom smislu se dakle, može govoriti i o autohtonosti Hrvata. Problemi koje je autor obradio u ovoj knjizi su mnogobrojni i teško rješivi. Na njih će znanost odgovoriti s većom ili manjom sigurnošću u budućnosti. Trud autora Mužića se, međutim, isplatio jer je najveći dio problema fiksirao, sistematizirao i time aktualizirao jedan od najzamršenijih, ali ujedno i najzanimljivijih problema paleobalkanistike. Treba naglasiti, da nitko dosada nije tako sveobuhvatno i tako sustavno obradio problem odnosa starosjedilačkog substrata  i Hrvata... Vjerujem da će Mužićeva knjiga pridonijeti da se neki problemi stare hrvatske povijesti pokušaju rješavati na drukčiji način, a da će pojava Mužićeve knjige potaknuti istraživače, da se revnije nego dosada pozabave predslavenskom komponentom u kulturi Hrvata.[3]

Đuro Basler zaključuje svoju preporuku za izdanje knjige ovako: „Tekst se lagano čita, rečenice su jasne, a zaključci logični. Nema nategnutih zaključaka što bi bili posljedica osobnih želja u nastojanjima da bi se 'dokazala' neka 'činjenica' koja de facto nema osnove.“[4] Mate Suić u predgovoru I. izdanju knjige zaključio je: „U našoj pak historiografiji Mužićevo djelo o kontinuitetu življenja i elementima autohtonosti na našem hrvatskom prostoru jest i bit će još dugo ostvarenje s odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u našoj i u svjetskoj povijesnoj znanosti.[5]

 

2.

U toj knjizi poštovao sam samo dosadanja znanstvena utvrđenja, a ne nikakve “autoritete”. Tako sam se osvrnuo nekoliko puta i na Katičićeve izlete u historiografiju, zamaskirane lingvistikom, i dokazao da on nema dovoljno interdisciplinarnog znanja da može mjerodavno suditi o problematici u koju se upušta. Radoslav Katičić je nakon pojave knjige, pošto se osjetio osobno pogođen, gotovo trenutno napisao ocjenu za Obavijesti Hrvatskoga arheološkog društva u kojoj je najavio svoj opširni osvrt na moju knjigu koji je pripremio za Starohrvatsku prosvjetu.[6] U toj kratkoj ocjeni naglasio je da je za većinu “to knjiga koje se treba čuvati” i od koje koristi mogu imati samo upućeni.[7] U duhu Katičićeva pisanja javio se i Neven Budak u travnju 1990. u zagrebačkom tjedniku Danas.[8] Danas je točno prenio moja stajališta, osim što je iz moga odgovora koji sam poslao iz Splita 18. travnja 1990. godine izostavio ovaj završetak: “Ljudi se ne rađaju jednaki ni po prirodnoj inteligenciji, a tijekom života razlikuju se i po stečenom znanju. Mislim da čitateljima, a osobito stručnjacima neće biti teško usporediti Budaka i mene u navedenom smislu, a na temelju naših objavljenih radova.” Temeljni Budakov prigovor meni bio je da sam „loš amater“ (Danas, broj od 22. svibnja 1990.) Odgovorio sam mu da ima „dječački pristup etnogenezi“ i da „nije svatko tko završi povijest sposoban da bude i povjesničar“. (Danas, broj od 5. lipnja 1990.).[9] Očito razbješnjen mojom ocjenom njegove (ne)znanstvenosti N. Budak se skrio pod imenom stvarno nepostojeće osobe potpisane kao „Aleksandar Benažić“ i u zagrebačkom Vjesniku (broj od 23. lipnja 1990.) napao me člančićem u kojemu je “otkrio” u mojoj knjizi o autohtonosti „rasistički kašu“.[10]

…U međuvremenu su u bratskoj suradnji Wolfgang Kessler i Radovan Katičić u prvim mjesecima 1990. godine spriječili objavljivanje moje knjige u Njemačkoj. W. D. Kessler je onaj isti pojedinac  koji me je 1985. godine u povodu izdanja moje knjige o masonstvu optužio da sam katolički klerikalac i antijugoslaven.[11] W. Kessler je u povodu prijedloga da recenzira moju knjigu odgovorio dne 31. siječnja 1990. profesoru  Dirlmeieru kako on slabo pozna srednjovjekovnu hrvatsku povijest. („leider kenne ich mich in der frühmittealterlichen Geschichte der Kroaten recht wenig aus.“) Neovisno od ovog priznanja da nije kompetentan suditi o toj problematici on ipak savjetuje da se knjiga ne prevede na njemački i to zato jer sam ja kao autor hrvatski kleronacionalist. („Der Verfasser ist im Grunde seines Wesens kroatischer Nationalist mit einigen klerikalen Zügen.“) Kao konkretan prigovor naveo je kako tobože  tvrdim da su Hrvati prije Srba došli u Dalmaciju. (Er ist ein historischer Publizist, der in der langen Reihe kroatischer Publizisten steht, die zu beweisen suchen, daß die Kroaten früher als die Serben in Dalmatien waren.“) Ovo je dakako Kesslerova infantilna izmišljotina jer ja problematiku tog detalja nisam ni spomenuo.

Radoslav Katičić u pismu, koje je uputio 20. ožujka 1990. iz Beča prof. Viktoru Pöschlu ističe kako je pripremio osvrt na moju knjigu u kojoj ja tobože zastupan avanturističku tezu o autohtonosti Hrvata u Dalmaciji. On je na kraju zaključio kako bi za znanost bilo loše objaviti takvu knjigu. U jednom (od ukupno dva pisma koja sam iz Splita uputio Katičiću)  i to u onome od 28. svibnja 1990. napisao sam mu i ovo: Informiran sam da ste svojom negativnom recenzijom spriječili izdavanje moje knjige na njemačkom. Na ovaj način ste se očitovali kao osoba koja bolje pozna povijest od Stipčevića, Rapanića, Suića i Baslera, što je dokaz Vaše skrajnje umišljenosti i prepotentnosti. Bitna je ipak činjenica da moja knjiga do temelja ruši teze koje Vi zastupate u historiografiji i to tako da Vas osobno navodim, pa nije bilo ni malo časno od Vas da se prihvaćate davati mišljenje o knjizi kada je u pitanju prijevod s obzirom da ste Vi zainteresirana stranka. Iz moje knjige proizlazi da ste Vi kao lingvist ušli amaterski u područje historiografije  i da ste na tom području dokazali samo koliko imate pjesničku fantaziju.

Kessler i Katičić  u svom bratskom tretiranju moje knjige najvjerojatnije nisu pretpostavljali da ću ja doći u posjed takvih izljeva njihove intime. Komentar njihova ponašanja prepuštam sudu normalnih čitatelja. Dr. Helmuth-Zdenko Wantur, koji je bio detaljno upoznat s ovim slučajem, njihovo je ponašanje u pismu koje mi je uputio 27. travnja 1990. godien iz Heidelberga ovako komentirao: Na osnovu ovih mišljenja, odustali su profesori Dirlmeier i Pöschl  od preporuka za izdavanje Vaše knjige u Njemačkoj. Meni je vrlo žao, da se moj podhvat izjalovio i nije doveo do željenog rezultata. Nezavisno od toga, jeli se jedan znanstvenik slaže sa iznesenom predpostavkom ili ne, mora se po mome mišljenju omogućiti izdavanje jednog tako temeljito obrađenog djela, kao što je Podrijetlo Hrvata. Mnogostranost i oprečnost predpostavki i mišljenja su temelj za razvitak nauke i ključ za pronalaženje istine ili objektivnog zaključka.

R. Katičiću uz to nije bila dovoljna ni objavljena ocjena u Obavijestima ni širenje njegova rukopisa za Starohrvatsku prosvjetu, pa je u zagrebačkome Vjesniku objavio, u nekoliko nastavaka u siječnju 1991. godine, podlistak o podrijetlu Hrvata gdje pokušava obračunati s mojom knjigom, koju inače ne spominje, i to na sebi svojstven način, da tumači izvore onako kako njemu odgovaraju. R. Katičiću je konačno njegov razvučen i dosadni tekst, često bez sveze s mojom knjigom, objavljen u ljetu 1991. godine u Starohrvatskoj prosvjeti, ali uz moj odgovor na njegove primjedbe. R. Katičić je suočen s mojom poraznom kritikom njegovih teza, tražio od uredništva Starohrvatske prosvjete mogućnost da makar ukratko reagira na moj odgovor. Je li se Katičić (inače već u godinama), radeći na takav način, ponio kao razmaženi dječak, koji uvijek mora biti u pravu, mislim da čitateljima neće biti teško ocijeniti. Kao primjer njegove nedosljednosti, koja se očituje i zbog prevage emocionalnog nad racionalnim u njegovu pisanju, navodim ovo: Pri kraju recenzije prvog izdanja moje knjige on je napisao i sljedeće: “Ovdje su se razmatrali samo neki vidovi Mužićeva razlaganja, uglavnom oni koji su za njegovu autohtonističku tezu temeljni, a uz to još i takva pitanja o kojima ovaj recenzent ima šta konkretna reći. To su takve točke u kojima se ne slaže s autorom. Izostalo je mnogo toga u čem se on s njime potpuno slaže, ali i mnogo toga s čime ne, jer bi ovaj kritički prikaz bio znatno dulji nego već jest da se recenzent osvrtao na sve čemu u toj knjizi po njegovu mišljenju valja prigovoriti. U prethodnim poglavljima iznesene su i obrazložene primjedbe na slabosti Mužićeve knjige. Njezine su se dobre strane spominjale tek usput. Zato je ovdje potrebno istaknuti upravo njih, i to s obzirom na cjelinu djela. Mužićeva je zasluga na prvom mjestu to što je u središte pozornosti postavio pitanje o podrijetlu Hrvata, opsežno i cjelovito kako to od Šišića nitko više nije učinio, zahvaćajući i šire i dublje od njega, iako s mnogo manje smisla za skladan sintetski prikaz, i unoseći nova gledišta u rasuđivanje o tom predmetu. U Šišića su neki elementi autohtonističkog modela implicitno prisutni, već time što on svoju ‚Povijest Hrvata u doba narodnih vladara‘ počinje Ilirima, ali to nigdje nije eksplicitno i nigdje se ne postavlja kao problem. Daljnja je velika Mužićeva zasluga što je proradio i ekscerpirao silno opsežnu literaturu relevantnu za njegov predmet, što s njom upoznaje čitatelja, prikazuje mu je, referira i citira opširne odlomke iz nje. Nažalost, kako se u prethodnim poglavljima pokazalo na mnogim primjerima, on u tome nije uvijek pouzdan i korektan. Zbog toga ta knjiga može vrlo korisno poslužiti, ali samo upućenima, dok je opasna svima koji se samo na nju mogu osloniti. A kako je to knjiga koja će baš slabije upućenima biti osobito privlačiva, u tome je vjerojatno i njezin najteži nedostatak. Za  većinu je to knjiga koje se treba čuvati... Kada se povuče crta, zbroji i oduzme sve, najveća je vrijednost Mužićeve knjige što razmišljanjima o podrijetlu Hrvata daje novo usmjerenje, što ih upućuje na autohtonizam, koji je uza sve rezultate novijih istraživanja ostajao zanemaren, osobito u kulturnoj  svijesti širokih krugova... Prilog toj raspravi neka bude i ova recenzija, a njezin pisac izriče ovime Ivanu Mužiću pred svom znanstvenom javnosti svoju zahvalnost za bogate, mnogostruke i izazovne poticaje što ih je dobio od njega da ju napiše.[12] Međutim, isti je taj R. Katičić razbješnjen mojim odgovorom na njegovu recenziju u istom broju Starohrvatske prosvjete zapisao i ovo: „A Mužića pozivam da se, iz razloga gospodarskih, radi štednje papira i tiskarskih troškova iz razloga ekoloških, radi čuvanja čistoće intelektualnoga okoliša, i nadasve iz razloga njegovih osobnih, radi čuvanja njegova vlastita ugleda, prestane javljati oko takvih znanstvenih pitanja valjanu rasuđivanju o kojima nije dorastao.[13] Citirana je Katičićeva stilizacija vrlo važna jer iz njezina nemoćnog bjesnila može i svaki laik točno dijagnosticirati stanje njezina autora. Činjenica je da se u svome prilogu Katičić ne osvrće ni na Borovu lingvističku argumentaciju koju sam ja citirao, osim što tvrdi da je o tome iznio Bogo Grafenauersve što treba”. Koliko je R. Katičić ljubitelj objektivnosti, dokazuje i njegov primjer pozivanja na Grafenauera: on se pozvao na Grafenauera, ali nije spomenuo kako je Ivan Tomažič odgovorio Grafenaueru i njegovim pristašama.[14] Katičić u svojem odgovoru ponavlja neke teze, na primjer o Tomi arhiđakonu koje sam mu već ranije pobio, a na moje opširno pozivanje na najnovija antropologijska ispitivanja uopće se ne osvrće. Očito, on je u toj materiji potpuna neznalica i zato je njegova šutnja o tome pohvalna, ali je prepotentno od njega da se takvim neznanjem bitnog dijela ove interdisciplinarne problematike usuđuje o njoj donositi zaključke. Ako antropologijska i antropogenetička istraživanja potvrđuju kontinuitet stanovništva na našim prostorima, onda je bilo čije prigovaranje protiv autohtonosti samo brbljanje. Iz ovog primjera očito je koliko je R. Katičić nejak i u znanstvenoj metodologiji. Iz svega je jasno da je moja knjiga postala R. Katičiću opsesija kojoj on uzaludno posvećuje vrijeme i prostor, ali se nadam da će moći shvatiti kako se moja citirana - u Danasu neobjavljena - poruka Budaku odnosi i na njega. Katičićeva neznanstvena metodologija očituje se i na pokušaju njegova obračunavanja s H. Kunstmannom. On je analizirao Kunstmannovu tezu o migracijama Slavena s juga na sjever i ističući kako nitko na Zapadu ne osporava toga njemačkog znanstvenika o tome zaključuje ovo: „A što se Kunstmanna tiče, nije sve samo u navedenim okolnostima. K tomu je on, po svemu se čini, osobito drag čovjek. Kolega ga ne cijene samo nego ga i vole. U malom mjestu Raiten ima gostoljubiv dom, a njegova gospođa Gertruda takva je osoba i domaćica da se svatko u njih dobro osjeća i postaje odanim prijateljem. Nije lako radi apstraktnih  probitaka znanosti mutiti bistre i lijepe ljudske odnose. Kunstmannova dobronamjernost tako je očita da njemu, uglednom znanstveniku i učitelju, nije lako podijeliti gorku lekciju koja je tu potrebna."[15] Navedeno Katičićevo mišljenje je primjer uzorne komičnosti jer u sebi sadržava nemoguću pretpostavku da svi njemački, europski i drugi znanstvenici posjećuju Kunstmannov dom zbog čega ne mogu objektivno pisati o njegovim raspravama.

Objavljivanje II. izdanja moje knjige stvorilo je i laiku lako prepoznatljivu dubinsku neurozu u R. Katičića, koji o tome osobno svjedoči ovom stilizacijom: „Čitatelj se toj knjizi, ako sam nije dobro upućen u predmet o kojem se u njoj piše, ne može s povjerenjem prepustiti da ga vodi! Ovdje se spominje radi potpunosti i jer upućenu čitatelju može biti i korisna.“[16]

R. Katičić i N. Budak ostali su usamljeni u svojim „profesorskim“ osudama. Napominjem da su samo rijetki pojedinci iz Katičićeva užeg kruga pozdravili  njegovu knjigu sakupljenih članaka pod naslovom Uz početke hrvatskih početaka (Split, 1993.). Tako je njegov kolega Petar Šimunović u lako prepoznatljivom tonu udvaranja naveo kako se Katičić suprotstavio u toj knjizi autorima koji kao Mužić i Kunstmann zastupaju autohtonost i kontinuitet. On je umjesto da prijateljski Katičiću preporuči kako treba još bolje naučiti latinski radi ispravnog shvaćanja izvora zaključio: „Oba navedena autora (I. Mužić i H. Kunstmann) stekli su svojim djelima podosta poklonika, zagovornika i sljedbenika, čineći dodatne smutnje u hrvatskoj historiografiji ranoga srednjeg vijeka. Ova Katičićeva osporavanja i razlaganja, pisana znanstvenom akribijom i snagom argumenata, bila su nužna da se ponovno upoznamo kako zapravo stvari stoje i kako tekstovi izvješćuju, te da se svrate mnoga zabludjela poimanja iz najranije hrvatske povijesti u prave tijekove hrvatske povjesnice.“[17] U svezi s tim Šimunovićevim hvalopojkama treba upozoriti kako je sam Katičić (u svojem pobijanju Kunstmannovih radova) nagovijestio mogućnost potpune kapitulacije nekih svojih dosadanjih temeljnih polazišta i to ovim jasnim riječima: „Ovdje nije pobijana misao da su  se u ranom srednjem vijeku Slaveni mogli seliti s juga na sjever. S tom mogućnošću treba uvijek računati, a izneseni su i ozbiljni razlozi za to da je to u pojedinim slučajevima i moglo biti tako. Prema svim argumentima koji se donose u tom smislu treba biti otvoren i pozorno ih odvagivati. Koliko god to danas izgledalo nevjerojatno, možda se ipak jednoga dana pokaže čak i da je glavni smjer tih seoba bio upravo takav. Ovdje se tvrdi i obrazlaže samo to da Kunstmann svojim etimološkim istraživanjima takvoj argumentaciji nije pridonio ništa.“[18]

Kao poseban primjer u pristupu problematici autohtonosti navodim Brunu Kuntić-Makvić, koja ovako razmišlja: „Ni danas Katančiću u nas ne nedostaje istomišljenika. No dok je on tezu o autohtonosti zastupao prikladno znanosti svoga okruženja i svoga doba, njegovi su današnji sljedbenici izvan znanstveničkih međa. Između ostalog, očigledno i time što ne uzimaju u obzir rad vlastitih starijih prethodnika, od kojih bi se mnogošto moglo i naučiti. Osobito je to napadno u knjizi I. Mužića, Podrijetlo Hrvata,... gdje autor dva stoljeća nakon Katančića zastupa vrlo slične, pa čak i posve iste teze, a da pritom nije našao shodnim u svoj aparat uvrstiti djela iz korpusa rane hrvatske historiografije, od humanizma nadalje, gdje su one već bile postavljene i elaborirane.“[19]

3.

Katičićevo i Budakovo suđenje mojem djelu nije nikog posebno impresioniralo, a najmanje uvjerilo ni u hrvatskoj ni u srpskoj sredini. U međuvremenu je objavljeno  god. 1994. u Rimu na talijanskom jeziku III. dopunjeno izdanje moje knjige. Godine 1996. tiskano je opet dopunjeno IV. izdanje knjige pod novim naslovom Slaveni, Goti i Hrvati  i to s predgovorom povjesničarke prof. Benedikte Zelić-Bučan. Ovo izdanje je postalo odmah po izlasku iz tiska jedna od najtraženijih knjiga u Hrvatskoj kako je to zabilježeno u dnevnom tisku, radiju i televiziji.[20] Knjiga je već u prvim mjesecima 1997. rasprodana i zato se pojavilo  novo  i znatno dopunjeno V. izdanje, koje je također prema izvještajima u tisku bilo vrlo traženo pa se zato pojavila potreba za VI., a kasnije i VII. izdanjem.

Sudovi R. Katičića i N. Budaka ostali su samo mrtva slova na papiru u smislu da ih drugi nisu prihvatili.

Prvi osvrt na knjigu objavio je Milko Brković, koji je zaključio kako se s pravom možemo složiti s tvrdnjom akademika Mate Suića da ovo Mužićevo djelo, o kontinuitetu življenja i elementima autohtonosti na našem hrvatskom prostoru, jest i bit će dugo ostvarenje s odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u našoj i svjetskoj povijesnoj znanosti”.[21] Znanstvene rezultate knjige prva je prihvatila poznata povjesničarka Benedikta Zelić u svojem pregledu hrvatske povijesti  koji je u nastavcima objavljivala u zagrebačkom mjesečniku Narod, a posebno u predgovoru IV. izdanju knjige pod naslovom Problematika postanka i pokrštenja hrvatskog naroda.[22] Moje zaključke prihvatio je i jezikoslovac Mate Šimundić (tada sveučilišni profesor u Mariboru) u Predgovoru V. izdanju knjige.[23]

Ivo Rendić Miočević  je savršeno shvatio bit te problematike i na nju ovako upozorio: „I. Mužić je nesumnjivo zaslužan za to što se, uz pomoć bogate literature, prihvatio teškog problema postavljajući znanosti mnoga pitanja na koja je pokušao odgovoriti, a ako u tome uvijek nije uspio, potaknuo je druge istraživače da pokušaju na njih odgovoriti... Jesu li Mužićevi zaključci presmioni? Historičari ih teško prihvaćaju, ali oni su, ako ništa drugo, sasvim ravnopravni zaključcima koji proizlaze iz nedovršenih diskusija o doseljenju koje nisu mnogo napredovale od početnih analiza naših historičara iz XIX. stoljeća. Autohtona sastavnica hrvatstva ipak se sve jače naglašuje u znanosti. Veliki poznavalac naše antike M. Suić s pravom smatra da je mnogo važnije protumačiti formiranje hrvatskog naroda na njegovu današnjem prostoru i otkriti što je autohtono asimilirano nego uporno (ali bezuspješno) istraživati odakle su Hrvati došli… Međutim, dokazi o kontinuitetu autohtone kulture na području Ilirika zaista su brojni… Možemo zaključiti da je ilirska komponenta imala veliku ulogu u formiranju Južnih Slavena. U početku ne možemo apriori govoriti o hrvatskom ili srpskom narodu već samo o autohtonoj masi i na njoj nadograđivanom slavenskom stratumu.[24]

Mate Suić u Pogovoru VI. izdanju knjige 1998. godine u potpunosti je zanemario objavljena zamišljanja Katičića i Budaka te bez dvoumljenja zaključio: „Mužić je stvarno, zahvaljujući svojoj intelektualnoj snazi i ustrajnosti, temeljio svoju novu redakciju na impozantnom broju autora i njihovih djela. On kompetentno vrednuje kako izvore tako i rasprave kojima se služio… Činjenica je da Mužić valjano revalorizira probleme arheologije i povijesti kasnoantičkog i srednjovjekovnog razdoblja… Mužić spada među one koji se ne zadovoljavaju samo nabrajanjem naslova i imena autora, nego često uspjeva do srži iz izvora iscijediti ono što se uopće može. A to traži mnogo znanja, strpljenja i vremena.“[25]

Objektivnost knjige posebno je potvrđena od srpskih povjesničara. Relja Novaković (srpski povjesničar specijaliziran za srednjovjekovnu srpsku povijest) u pismu iz Beograda od 27. I. 1990. godine zaključuje: „Javljam da sam Vašu knjigu Podrijetlo Hrvata na vreme primio… za koju mogu da kažem da je neobična po zamisli, po koncepciji, a istovremeno veoma korisna svakome koga interesuje poreklo balkanskih naroda, Slovena, odnosno u ovom slučaju, Hrvata. Ja sam pre svega zadovoljan što sam se i ovog puta uverio da sam bio u pravu kad sam govorio da čovek ne mora da bude školovani istoričar da bi uspešno rešavao neke preteške probleme iz istorije. Vaše poznavanje literature zadivljuje, ali nije samo to. Pitam se kako ste uspeli i za koje vreme da sve to savladate i da istovremeno uspešno razvijate Vašu osnovnu misao i koncepciju, a ni život Vam nije bio lak… Ja Vašu knjigu čitam pažljivo i sa uživanjem, jer osećam da imam što i  da naučim… Meni se Vaš metod dopada. On istovremeno prikazuje i veliko znanje sa kojim Vi raspolažete, ali i veliku energiju i ljubav za ono što istražujete i hoćete da dokažete. Ako je tako kako mislim, iskreno Vam kažem da veoma poštujem tu Vašu osobinu i kad bih imao vremena i snage da nešto slično pokušam da pišem o Srbima morao bih da primenim mnogo što od Vašeg pristupa i primene. Zaista je u Vaš rad uložen golem trud… Još jednom velika Vam hvala što ste mi ovu dragocenu knjigu poslali. Ona se može pročitati odjednom, ali mislim da je još korisnije da se pročitava više puta, da jednostavno služi kao koristan priručnik.[26]

Sveuč. prof. dr. Đorđe Janković iz Beograda ovako piše: „Napokon sam pročitao Vašu zanimljivu knjigu. Mislim da bi Vaš osnovni zaključak mogao biti tačan... Sve ove napomene ne osporavaju osnovnu nit Vaše knjige, da su Hrvati jednim svojim slovenskim delom autohtoni. Važno je da se istraživači oslobode šablona, davno izgrađenih predubeđenja, da se kritički sagleda sva građa, i otvore nove mogućnosti za rešavanje takvih pitanja. Tu Vaša knjiga može da odigra veliku ulogu.[27]

Shvaćanje dijela srpske sredine i to one izvan znanstvenih krugova objavljeno je u beogradskome dnevniku Politika. Tu se, između ostalog, zaključuje i ovo: “Počivajući na impresivnim antropološkim i istorijskim, etnološkim i etnogenetskim istraživanjima, Podrijetlo Hrvata izvodi kopernikanski prevrat u našoj nauci. Reč je o delu koje nizom posrednih i neposrednih dedukcija te pozitivnih dokaza pobija rasprostranjenu i uvreženu teoriju o seobi Slovena na Balkansko poluostrvo... Mužićev rad razvija i dovodi do potpunih zaključaka mnoge nagoveštaje i intuicije velikih prethodnika, od Đure Szaboa i Vladimira Dvornikovića do Jakova Bačića i Nade Klaić. Pokazanoj erudiciji i istraživačkoj odlučnosti te po sposobnosti za tanane analize i smele sinteze - Mužić se Podrijetlom Hrvata dokazuje kao obnovitelj magistralnog puta naše nauke koji je bio zatamnjen ratom i odgovarajućim socrealističkim varvarstvom. Katastrofalne posledice tog varvarstva i više decenijsko debil-usmerenjaštvo onemogućuje široj javnosti da spozna značenje i značaj Mužićeve studije.”[28]

 



[1] Nada Klaić,  Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku.  Školska knjiga, Zagreb, 1975, str. 139.

[2] Dnevni tisak je zabilježio golem interes čitatelja za ovu knjigu, tako da je više tjedana bila bestsellerom. Usp. Vjesnik od 17. ožujka 1990. (šest tjedana na listi knjiga koje se u Zagrebu najviše kupuju); Borbina Osmica broj 523 od 5. travnja 1990.; Slobodna Dalmacija od l6. travnja 1990. Nedjeljna Dalmacija objavila je prema toj knjizi poseban podlistak u šest nastavaka u siječnju i veljači 1990., po naslovom Podrijetlo Hrvata. U tijeku siječnja 1991. objavljene su u hrvatskom dnevnom tisku i prve vrlo pozitivne recenzije. Usp. Slobodna Dalmacija od 14. 1. 1990., str. 42, Večernji list od 31.1.1990., str. 30.

[3] Iz recenzije A. Stipčevića napisane  u Zagrebu dana 3. srpnja 1989.

[4] Iz recenzije Đ. Baslera, koju je napisao u Sarajevu dana 28. svibnja 1989.

[5] M. Suić, Korijeni naše autohtonosti. U: I. Mužić, Podrijetlo Hrvata. Nakladni zavod MH, Zagreb, 1989, str. 5-7.

[6] R. Katičić nije mogao čekati da izađe Starohrvatska prosvjeta, pa je taj svoj, za normalnu ocjenu neuobičajeno opširan rukopis, umnožio u većem broju primjeraka te ga podijelio u Zagrebu i nekim drugim gradovima svojim znancima.

[7] Obavijesti Hrvatskoga  arheološkog društva, XXII/1990, 2, 60-62.

[8] Usp. Danas, IX/1990, 426, 42-43; IX/1990, 431, 32. Budaku sam odgovorio, također u Danas-u IX/1990, 428, 32-33; IX/1990, 433, 32.

[9] Usp. N. Budak, Samo loš amater. Danas, IX/1990, 431, 32.; I. Mužić, Dječački pristup etnogenezi. Nije svatko tko završi povijest sposoban da bude i povjesničar. Danas, IX/1990, 433, 32. Po Bratoljubu Klaić amater je „čovjek koji neki posao radi ne za plaću, nego iz ljubavi i sl., neprofesional“. (B. Klaić, Rječnik stranih riječi. NZ MH, Zagreb, 1986, str. 56.) Činjenica je da se nekada na Pravnom fakultetu u Zagrebu predavala stara hrvatska povijest (Marko Kostrenčić) i „historija naroda Jugoslavije“ (Ferdo Čulinović) i da sam osobno te ispite kod tih profesora položio s vrlo dobrim uspjehom. Ako je u Budaka smisao toga  pojma da sam „amater“ zato što nisam diplomirao povijest onda je po toj logici „amater“ i R. Katičić koji je diplomirao klasičnu filologiju, a njega N. Budak posebno cijeni. Postoji mogućnost da Budak pod pojmom „amater“ podrazumijeva neprofesionalnost u znanstvenoj obradi povijesnih tema. U ovom slučaju u odnosu na meritorne ocjene mojih radova (M. Suić, M. Zaninović, Đ. Basler, D. Dzino, D. Alimov i drugi) Budak je sa svojim mršavim knjigama i jedva spomena vrijednim drugim tekstovima pravi amater.

[10] „Aleksandar Benažić“, Rasistička kaša. Vjesnik, godina L/1990, 624, 18-19. (Broj od 23. lipnja 1990.)

[11] Das Buch ist ein typisches Beispiel antifreimaurerischer literatur klerikal-katholischer Observanz vermischt mit offenen antijugoslawischen Affekten.“ (Südost-Forschungen /München/, sv. XLIV, 1985, str. 361-364.)

[12] R. Katičić, Uz početke hrvatskih početaka. Književni krug, Split, 1993, str. 229-230.

[13] R. Katičić, Još jednom o Mužiću.  Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 19, Split, 1989, str. 287.

[14] Usp. I. Tomažič, Z Veneti v novi čas Odgovori-Odmevi-Obravnave. Beč-Ljubljana, 1990, str. 366. U ovoj Tomažičevoj knjizi objavljen je i mali izvod iz moje veće rasprave o slavenskom jeziku u rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je inače objavljena u Rimu, u proljeće 1991. godine, na talijanskom jeziku.

[15] R. Katičić, Kunstmannovi lingvistički dokazi o seobi Slavena s juga na sjever. Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 20, Split, 1990, str. 235.

   Autoru ove knjige je posebna čast što mu je sveuč. prof. dr. Heinrich Kunstmann u pismu od 2. lipnja 1991. godine iz Raitena  napisao da u njegovoj  knjizi o podrijetlu Hrvata nije uspio otkriti ni jednu bitnu netočnost. Uzgred napominjem da je Nada Klaić priznala kako je upoznavanje s Kunstmannovim radovima o seobama s juga na sjever za nju bilo pravo otkriće. Ona je odmah prihvatila njegove rezultate ističući Kunstmannovo golemo znanje slavističke problematike i literature. (N. Klaić,  Eine erfolgreiche neue Theorie über die Frühgeschichte der Slaven. Ars Philologica Slavica Festschrift für Heinrich Kunstmann. Verlag Otto Sagner, München, 1988, str.  231-238.)

[16] R. Katičić, Na ishodištu. Matica hrvatska, Zagreb, 1994, str. 127.

[17] Petar Šimunović, Poticaj. Forum, XXXIII/1994, 1-2, 138. Rijetki su i publicisti koji bez rezerve prihvaćaju Katičićevo pisanje. Kada se pojavio jedan takav, koji inače nije objavio ni jedan spomena vrijedan znanstveni tekst, odgovorio sam mu na odgovarajući način u dnevnom tisku. Usp. Vjesnik, LVII/1996, 17664, 11. (Broj od 17. prosinca 1996.)

[18] R. Katičić, Kunstmannovi lingvistički dokazi..., nav. dj., str. 236.

[19] B. Kuntić-Makvić, Podrijetlo Hrvata prema Matiji Petru Katančiću u njegovu opisu Podunavlja.  N. Budak (uredio), Etnogeneza Hrvata. NZ Matice hrvatske – Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb, 1995, str. 62.

[20]Lista najprodavanijih knjiga  u anketi emisije Pola ure kulture  (HTV) i Kulturnog obzora  Večernjeg lista.” (Večernji list od  1., 8., i 15. prosinca  1996.) Usp. i niz emisija posvećenih kulturi na radio Splitu tijekom prosinca 1996. i recenziju u Kulturnom prilogu  Slobodne Dalmacije  u broju od 26. studenoga 1996.

[21] Milko Brković, Podrijetlo Hrvata. Zadarska revija, XXXIX/1990, 4, 544.

[22] I. Mužić, Slaveni, Goti i Hrvati. IV. izdanje. Iberia, Split, 1996, str. 29-35.

[23] I. Mužić, Slaveni, Goti i Hrvati. V. izdanje. Dominović, Zagreb, 1997, str. 37-47.

[24] Ivo Rendić Miočević, Zlo velike  jetre. Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba. Književni krug, Split, 1996, str. 37-40. Usp. Bože Mimica,  Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske Rani srednji vijek. HAZU u Zagrebu–Vitagraf u Rijeci, Rijeka, 1995, str. 282

[25] M. Suić, Nova post vetera iz pera Ivana Mužića. U: Hrvati i autohtonost na teritoriju rimske provincije Dalmacije. VI. izdanje. Dominović, Zagreb, 1998, str. 505-507.

[26] Relja Novaković u pismu autoru iz Beograda od 27. I. 1990. godine. U istom smislu pisao mi je i prof. dr. Radivoje Pešić u pismu iz Beograda od 8. veljače 1991. godine.

[27] Citat iz pisma Đ. Jankovića koje je uputio iz Beograda autoru 8. II. 1991. godine.

[28] Dragoš Kalajić, Iliri su Sloveni. Politika (Beograd), LXXXVII/1990, 27479, 19. Broj od 7. IV. 1990. Up. i Srđan Stojančev, Potomci Ilira. Galaksija (Beogard), XVIII/1990, broj za kolovoz 1990. godine,  str. 69-71.