MASONSTVO I MONOTEIZAM

I.

Masonstvo je, prema zaključivanju masonskih autora, imalo u Europi i SAD razvitak koji se može usporediti samo sa širenjem kršćanstva u Rimskom Carstvu.1 Masonski autoriteti ističu da cilj masonstva nije filantropija,2 pa se nameće pitanje koji je onda stvarni smisao njegova postojanja.
…U masonskoj literaturi usvojeno je mišljenje da je 24. lipnja 1717. od četiri već postojeće londonske lože utemeljena Velika loža. Taj dan je odabran kao blagdan sv. Ivana Krstitelja, jer se on veže s praznovanjem ljetnoga solsticija, koji se u masonstvu smatra jednom od najstarijih zajedničkih tradicija ljudskoga roda.3 Londonski masoni povjerili su prezbiterijanskom pastoru Jamesu Andersonu (1684? – 1739.) da sastavi knjigu tzv. Konstitucija, koja je bila pripremljena 1721. i potom pregledana od užeg kruga masona, među kojima je posebnu ulogu igrao Jean–Theophile Desaguliers (1683. –1744.), sin izbjegloga francuskog hugenota. Te Konstitucije su objavljene 1723. Konstitucije prijašnjih pravih zidarskih udruga počinjale su zazivom Trojstva i Krista, a u Andersonovoj redakciji temelja «spekulativnog zidarstva» o tome nema ni spomena. Slobodni su zidari od staroga zanatskog zidarstva posudili samo određene običaje i formule namjeravajući tako skriveni biti razumljivi «samo onima koji za to posjeduju ključ».4
U «Starim dužnostima slobodnog zidara« god. 1723. «Odnos spram Boga i vjere» ovako je opisan:
«Zidar je svojim zvanjem vezan, da se pokorava ćudorednom zakonu, pa ako ispravno shvaća umjetnost, ne će nikada biti niti tupoglavi bezbožnik, niti razuzdani bezvjerac. No premda su u stara vremena bili zidari obvezani, da se drže vjere – ma kakova ona bila, - koja je vladala u zemlji ili narodu, među kojima su se bavili, smatra se sada ipak probitačnijim, da ih se obvezuje na držanje one vjere, u kojoj se svi ljudi saglašavaju, prepuštajući tako svakomu njegovo posebno mišljenje; a to znači, da budu dobri i iskreni ljudi, ili ljudi časna i poštena značaja, ma sa razlikovali bilo kakovim imenom ili osvjedočenjem. Time postalo je slobodno zidarstvo središtem udruženja i sredstvom pomirljivoga i vjernog prijateljstva među ljudima, koji bi inače ostali za vazda podaleko.»
U redakciji «Starih dužnosti» iz godine 1738. stilizacija je izmijenjena na ovaj način:
«Slobodni zidar je ovime obvezan, da se pokorava ćudorednom zakonu kao pravi Noahid i ako pravo shvaća umjetnost, on ne će biti tupoglavi bezbožnik, ni razuzdani bezvjerac. U stara vremena bijahu kršćanski zidari obvezani da se prilagode kršćanskim običajima svake zemlje, gdje su imali da putuju ili posluju. No jer se zidarija nalazi među svim narodima, i onima ine vjere, to im je sada jedina dužnost, pristati uz onu vjeru, u kojoj se svi ljudi saglašavaju, pak valja njim samima prepustiti njihovo posebno mišljenje; t. j. od njih se jedino traži, da budu dobri i vjerni ljudi i da drže do časti i poštenja, ma se kako inače dijelili među sobom po ovom ili onom imenu, po vjerama ili mišljenjima; jer oni svi slažu se u ona tri velika članka Noemova, a to je dovoljno, da se očuva vez lože. Slobodno zidarstvo dakle je središte udruženja i razlog vjernog prijateljstva među ljudima, koji se inače nikada ne bi zbližili.»5
U literaturi se posebno mnogo raspravljalo o stilizaciji iz Konstitucija da mason «ne će nikada biti glupi ateist, niti nereligiozni razuzdanik». Ova misao svodi sve na etiku kao naravni zakon, koji se ne vezuje ni uz koju vjersku dogmu. Svrha je toga vjerskoga indiferentizma da masonstvo postane središte ujedinjavanja ljudi kako ih ne bi dijelile vjerske razlike. Ta je misao postala temelj masonstva i «vrijednost također za naše dane».6 Mnogo se pisalo o izvorima masonstva, u svezi s njegovim shvaćanjem božanstva, koje većina pisaca izvodi iz deizma. Međutim, Andersen se u deizmu mogao nadahnuti samo idejama vjerske tolerancije.7 Jer Bog postoji i u deističkom shvaćanju, ali tako da ne intervenira u svjetska zbivanja, a ni u pojedinačne ljudske sudbine. Masonstvo posve odbacuje i takav deistički pojam Boga.8 Naziv Veliki arhitekt svemira Andersen je preuzeo iz jezične upotrebe svoga doba. U prvom izdanju Konstitucija piše: «Adam, our first parent, created after the Image of God, the great Architect of the Universe.» U drugom izdanju Konstitucija 1738. u biti navodi se sadanja stilizacija.9 Veliki arhitekt svemira je formula koja svakom dopušta slobodu osobnih uvjerenja10 Masoni, prema Pikeovu učenju, priznaju postojanje božanskih svojstava, čiju sveukupnost svatko može po volji nazivati Bogom, prirodom, svemirom,duhom, materijom.11Slobodno zidarstvo objavljuje od svojih početaka, postojanje jednoga stvaralačkog principa pod imenom Veliki arhitekt svemira. Bog je, prema masonskom učenju, «zakon koji upravlja cijelim svemirom u održavanju savršenog ekvilibrija».12 Kandidat za stjecanje trećega stupnja izjavljuje u loži da je prirodni zakon apsolutan i nepromjenjiv i da on upravlja cijelim univerzumom.13 «Poznato je od prastarih vremena da je sve ono što postoji u svijetu, sav univerzum, sastavljen od jednog izvornog principa i da materija nije drugo nego samo prividna forma ovoga principa.»14 Za masone Veliki arhitekt svemira nije kreator, nego organizator.15 Očito je, prema masonskim izvorima, da formula Veliki arhitekt svemira isključuje pojam Boga stvoritelja, jer masonski arhitekt ne stvara iz ništa, nego samo gradi na već stvorenomu. Taj graditelj svemira nije božanska osoba nezavisna o svijetu i čovjeku, već je prema masonskom tumačenju, imanentni dio prirode, koji u sebi istodobno sadrži dobro i zlo. U skladu sa shvaćanjem masona da zamišljaju božanstvo po volji prihvaćaju se i prastara božanstva. U masonstvu «Royal Arch» božanstvo se naziva «Jah – Bel – On» i zamišlja kao sinteza božanstava: semitskog imena (Jah), kaldejskog (Bal) i egipatskog (On). Bez obzira na postojeća raspravljanja o etimologiji tih naziva sam pojam sadržava tri različita božanstva. Stilizacija nedvojbeno upućuje na reafirmaciju starih božanstava,16 ali istodobno namjerno utire put k sinkretizmu. Takvo masonsko shvaćanje isključuje i pomisao da bi Isus Krist mogao biti jedini pravi Bog. Stoga masonstvo izjednačuje Krista s Budom, Zaratustrom, Muhamedom i Quetzalcoatlom. Takvo razmišljanje je razlog da slobodni zidari godine računaju od zamišljenoga početka svijeta, a ne od Kristova rođenja.
Masonstvo shvaća sve postojeće kao jedinstvo mikrokozmosa i makrokozmosa. U tako zamišljenoj jedinstvenosti zemaljskoga i nadnaravnoga svijeta i čovjek je dio božanstva. Masonstvo je iz antičkih kultova i misterija posebno prihvatilo zamisao o umiranju i ponovnomu rađanju.17 «Ako je sve jedno, lanac se nikada ne prekida, pa niti u odnosu na smrt koja je u božanskom planu jedna od formi postojanja, dakle nije negativno uništenje, već je jedan od trenutaka pozitivnog vitalnog kontinuiteta. Radi se o preobraženju onoga što je smrtno u ono što ne može umrijeti.»18 To shvaćanje izražava i masonska simbolika. Dva stupa u loži (čija se početna slova J i B izvode iz hebrejskoga) označavaju ne samo jedinstvo duha i materije, nego također muško-aktivni i žensko-pasivni princip.19 Masonstvo je falusnu i vaginalnu simboliku, (o kojoj opširno piše Albert Pike u svojoj knjizi Morali i dogma), preuzelo iz prastarih okultnih kultova i ona im također označava aktivni muški i pasivni ženski princip, u smislu jedinstvenosti stvaranja i razmnožavanja. Simbolika sunca u zajedništvu s mjesecom interpretira se kao istodobno postojanje dviju polarnosti svake pojavnosti i identična je kineskom shvaćanju nedjeljivosti pojma Yang i Yin. Posebno se ističe da sunce i mjesec, kako je to i po staroj mitologiji, istodobno mogu biti i dobri i zli.20 Masonski prosvjetitelj Pike -dosljedno nauku o neosobnom božanstvu-, zamišlja i Sotonu kao snagu, koje istodobno u sebi sadržava dobro i zlo.21 U takvu panteističkom zamišljanju zlo i dobro su u ravnoteži, ali masonstvo dopušta mogućnost razvitka u komu će iščeznuti razlika između dobra i zla.22 U tomu smislu masonstvo ne isključuje vjerovanje ni u mogućnost evolucije, reinkarnacije i astrologije.
Neki masoni, koji pišu o masonstvu, tvrde da su oni duhovni nastavljači i predantičkih okultnih učenja, koje su poslije dijelom nastavljeni u Kabali i gnozi.23 I doista masonski nauk ni po čemu nije originalan jer je sav sadržan već u predkršćanskomu poganstvu. Masonska vjerovanja gotovo su identična s onima egipatskim i grčkim kako ih iznosi Plutarh.24
Na primjeru Rimskoga Carstva može se zaključiti da je u poganskom svijetu vladala međusobna duhovna tolerancija tolika da su se međusobno nenasilno prihvaćali kultovi tuđih božanstava. Svi su neznabošci prihvaćali tuđe kultove zato što su ih doživljavali kao identične svojim vjerovanjima.25 U cijelomu tom poganskom panteonu postojanje politeizma je samo privid, jer su sva ta različita božanstva najčešće samo pojavnosti jednoga neosobnog univerzalnog (najčešće panteistički zamišljenog) boštva. Prvi vjerski progon u Rimskom Carstvu započeo je protiv kršćanskoga monoteizma, jer se ono osjetilo kao apsolutna povijesna i duhovna posebnost, koja niječe kao zlo sva ostala postojeća metafizička shvaćanja. Kršćani su apsolutnu različitost svoje vjere u odnosu na sva vjerovanja tadanjega svijeta protumačili tako da su u svim poganskim bogovima prepoznavali Sotonu. Već u židovskomu Starom zavjetu svi se poganski bogovi smatraju «demonima».26 Prema Augustinu svi su stari narodi, osim Židova, kao bogove štovali demone.27 Da su beziznimno svi ti poganski demoni (na primjer: Oziris i Izida, Zeus i Atena, Jupiter i Venera) samo zli duhovi učili su već u prvim stoljećima kršćanstva Justin, Tacijan, Atenagora, Klement Aleksandrijski, Irinej, Origen, Tertulijan, Euzebije i drugi.28

II.

Masoni tretiraju masonstvo kao « kraljevsku umjetnost» u smislu da je ona razvitak čovjeka i to vlastitim duševnim snagama –u tijeku postizanja viših stupnjeva- od «surovog kamena» do njegove samospoznaje i sjedinjavanja s božanstvom. Prijam u masonski savez pokazuje u simbolima i ritualima jaku povezanost sa starodrevnim misterijama,29 u kojima je iniciranje nastojalo deificirati čovjeka. Inicijacija se događa u loži, koju masoni zamišljaju kao hram i simbol svemira, a u kojoj dominiraju samo nekršćanski simboli. «Oko simbolizira na fizičkom planu vidljivo sunce, koje emanira život i svjetlo; na srednjem ili astralnom planu Riječ, Logos, stvaralački princip; na spiritualnom ili božanskom planu to je Veliki arhitekt svemira.»30 Misao o jedinstvenosti dvojstva (također dobra i zla) u biti je masonstva. Štoviše i masonski trokut predstavlja ekvilibrij svjetla i tame u trajanju (vremenu).31U masonskom Katekizmu (doslovni prijevod iz Rituala prvoga stupnja po «Škotskom starom i pripoznatom redu») masonstvo se tretira kao škola poduke. «Ona uči čovjeka, kako će da se razmatranjem djela Prirode uzdigne do stvaraoca tih djela.»32 Kandidat za masonstvo u okultnom ozračju lože polaže zakletvu koja glasi:
«Obećajem i zaklinjem se da neću nikada odati tajne Slobodnog zidarstva, da neću nikoga upoznati s onim što će mi biti otkriveno pod kaznom da mi se prereže grlo, iščupaju srce i jezik, pokida utrobu i da se moj leš raskomada, zatim zapali i pretvori u pepeo koji neka se rasprši u vjetar radi obeščašćenja uspomene i na vječnu sramotu.»33 Kandidat za treći stupanj posebno se zaklinje da neće nikada objaviti tajne koje će mu biti povjerene i da od sada sve svoje sposobnosti posvećuje slavi i snazi masonskog reda.34
Sam čin inicijacije u masonskom htijenju za obogotvorenjem čovjeka proizvodi određene posljedice poznate kao «okultna infekcija». Inicijacija u masonstvu prema masonskim autorima mijenja čovjekovu svijest.35 S. Raynaud de la Ferriere zaključuje da je tajna u tomu što se mason prolazeći kroz različite faze inicijacije preobražava i postaje druga osoba.36 Okultisti oduvijek vjeruju da čovjek u tijeku obreda inicijacije može ovladati tajnim silama prirode. Međutim, medicinsko ispitivanje zaključuje da čovjek kroz okultna iskustva mijenja svoju emocionalnu i psihičku osobnost tako da se pretvara u biorobota.37 Tu mogućnost potvrđuje i dugogodišnji francuski mason i liječnik po zanimanju Maurice Callet, koji primanje u ložu ovako interpretira: «Radi se ponajprije o filozofskom pitanju s posljedicama na intelektualni i duhovni život onih koji se priključuju. Doduše, kad netko pristupi loži, ne mora sklopiti ugovor s Đavlom ili sudjelovati na crnim misama. Ali se ponekad i to čuje.»38 John Daniel, američki protestantski istraživač okultnih izvora masonstva, shvaća masonsku zakletvu kao faustovsku trgovinu s dušom i zaključuje: «Trebalo bi biti naivan da bi se prihvatila sugestija, kako obvezivanje nekoga pod ovako divljom prisegom, neće ostaviti traga na njegovoj duši. Isus Krist je osobno objavio (Matej 5,33-37), da su ove prisege 'od Zloga.'… Ozbiljna je stvar zatražiti Inicijaciju, jer onaj koji to zatraži, mora potpisati ugovor. Što znači taj ugovor? Ne postoji vanjski, formalni vidljivi potpis; to se ne može uspoređivati niti s potpisom nečijeg imena krvlju, jer to mora biti besprijekorno moralan i nematerijalni čin, koji zahtijeva da se čovjekova duša istinski posveti djelu. To nije, potom, kao cjenkanje s Đavlom, u kojemu Zli dopušta biti prevaren. To je sporazum u koji ozbiljno ulaze obojica (Đavo i inicirani)… i ovdje nema iznimaka od njegovih klauzula… Mason Robert Morris u Webb's Monitor priznaje masonsku savršenu trgovinu s dušom iniciranoga kada je već zakletva dana: Obvezujući sporazum je neopoziv. Pa čak i ako bi možda mason bio suspendiran ili isključen, makar bio povučen iz lože, ili putovao u zemlje gdje se masoni ne mogu pronaći ili postao podanik despotske vlade koja ga progoni, ili komunicirao s netolerantnim crkvama koje oštro kritiziraju masonstvo, on ne može odbaciti ili poništiti svoj masonski ugovor. Nikakav zakon zemlje na to ne može utjecati. Niti ga podozrenje crkve može oslabiti.» 39
Tajnost rada lože, koja se već u prvim stupnjevima osigurava citiranom prisegom, ne služi masonstvu samo da skrije od profanih eventualna okultna iskustva, koja se u biti svode na magiju i koja su dostupna samo određenim posvećenicima. Masonstvo istodobno od javnosti skriva i angažiranost na političkom realiziranju svojih okultnih zamisli. U ložama se ne raspravlja o politici na način da to može podijeliti braću raznih stranačkih pripadnosti, ali loža ostaje «uvijek otvorena raspravljanju generalnih političkih problema, koji se odnose na život nacije».40 Svaki mason u svome političkom djelovanju mora najposlušnije slijediti temeljne nadstranačke masonske direktive. Masonski «hram» je preokupiran politikom. «To je laboratorij ideja. U loži se sustavno obrađuju veliki društveni problemi. Ovaj se rad proširuje u javnosti, ponajprije preko saborskih zastupnika i vijećnika koji su slobodni zidari. Oni donose zakonske prijedloge koji su neposredno rezultat rada u sjeni loža. Tako su kontracepcija, pobačaj, banaliziranje rastave braka, plod slobodnozidarskoga razmišljanja. Oni žele riješiti čovjekove probleme tako što će se ukloniti bilo kakav oblik prisile i ovisnosti, s obzirom na moral ili religiju.»41 Slobodno zidarstvo nameće svijetu svoj agresivni antiteizam i kroz različite «nove duhovnosti«, koje se, premda su izdanak i pećinske baštine, –često pojavljuju i lažno se predstavljaju pod kršćanskim imenom.42 Masonska dekristijanizacija anglikanizma odavno je okončana, u protestantizmu još traje43, a pravoslavlje se (posebno u Rusiji) snažno odupire. Papinske enciklike od početka shvaćaju masonstvo kao nastavljanje praroditeljskog htijenja «postati kao Bog» i zato ga osuđuju kao deicidnu protucrkvu. Međutim masonstvo je od svojih početaka pa sve do danas nazočno i u katolicizmu.44 Na kraju dvadesetoga stoljeća jedini organizirani otpor masonstvu pružaju države monoteističkoga islama: Libija, Irak i donekle Iran.
Povijesna je činjenica da su sva masonska politička i pseudoreligiozna iskustva donijela ljudima samo beznadnost. Arthur Guirdham ustvrđuje da živimo u jednoj od najtamnijih epoha europske civilizacije, u kojoj Zlo djeluje najvećom snagom.45 Činjenica je, da je masonstvo gdje god se za trenutak domoglo vlasti, pokušalo i fizičkim ubijanjem uništiti stvarno jednoboštvo u ljudskom društvu. Prvi put se to dokazalo u masonstvom nadahnutoj Francuskoj revoluciji, koja je proglasila ukidanje kršćanstva i uvela kult «ljudskog razuma» u ime kojega se zatvaralo katoličke crkve, ubijalo svećenike i vjernike. Masoni XX. stoljeća, primjerice Vladimir Iljič Lenjin i Fidel Castro, djelovali su kao Neron i Dioklecijan, opsjednuti mržnjom na Boga. «Novi svjetski poredak» je oživotvorenje masonskih zamisli i s njegovim ostvarivanjem započeo je progon preostalih vjernih monoteista u židovstvu, kršćanstvu i islamu. Oljeg Platonov, ruski povjesničar i istraživač slobodnoga zidarstva, navodeći između ostaloga, primjere kako u američkim školama zabranjuju raspela s Kristovim likom i izdaju krivotvorene Biblije, zaključuje: «Malobrojne općine istinskih, pravoslavnih kršćana žive slično kao kršćani poganskoga Rima u uvjetima progona i procesuiranja. Oni ne smiju protestirati protiv sveopćega razvrata, sotonizma, 'sodome i gomore', što sve preplavljuje SAD…»46 Međutim, odnos samozvane američke «demokracije» isti je prema svim pravovjernim monoteistima. «Zanimljiv je paradoks kako američka vlada podupire anti-kršćanske aktivnosti (npr. abortus, homoseksualnost, pornografsku aktivnost), dok istovremeno zabranjuje svako javno očitovanje kršćanstva. Vlada (koristeći novac američkih poreznih obveznika) podupire The National Enlowment for the Arts…Neka od tih 'umjetničkih djela' očito su svetogrđe protiv Isusa Nazarećanina – npr. bista Isusa kao transvestita, slika Krista kao narkomana ovisnog o heroinu, fotografija raspela potopljenog u autorovu urinu, ili skice Isusa umiješanog u homoseksualne aktivnosti… Iz različitih je primjera vidljivo također da su sudovi diljem Amerike dosljedni samo u jednom: predodžbi da religija u Americi može biti iznimno opasna! U pitanju nije samo kršćanstvo, nego i ortodoksno židovstvu… U Chicagou, Illinois, grad je nakon četverogodišnje stanke zatvorio trideset crkava na južnoj strani (većinom afričko-američkih) i uskratio građevnu dozvolu za više od dvanaestak crkava –koristeći izuzetno stroge zahtjeve za zone… Danas je gaženje Krista, kršćana i kršćanstva glavni poduhvat na mnogim (ako ne i većini) velikih sveučilišta i srednjim školama diljem Amerike… Bitan element političke korektnosti je potpuna eliminacija religije iz američkog obrazovanja. Jezična pravila sankcioniraju studente ako se suprotstavljaju homoseksualnosti ili pobačaju i ako se zauzimaju ili samo spominju Boga, Krista, Bibliju ili tradicionalne vrijednosti. Za praktičnoga kršćanina američka sredina danas je vrlo neprijateljska okolina.» 47

Ivan Mužić

Bilješke

1 Luigi Troisi, Dizionario massonico. Ed. Bastogi, Foggia, (bez godine), str. 245.
2 W. L. Wilmshurst, Značenje slobodnog zidarstva. «Štampano kao rukopis samo za Slb. zid.», Osijek, 1938., str. 9.-25.
Hinko Hinković (političar, koji je bio spiritist i teozof) istupio je iz lože kada je shvatio da masonstvo nema veze s filantropijom i Beluhanu izjavio: «To je farizejština, i sve prije nego filantropija; to je zgodna prilika za sebične promocije i karijere… Nedostojno je Hinkovića da bude framazun.» (Severin Lamping, Četrdesetorica govore. II. izdanje, Zagreb, 1944., str. 101.)
3 Eugen Lennhoff–Oskar Posner, Internationales Freimaurerlexikon. Amalthea-Verlag, Wien-München, 1980., str. 456, 1177.
4 G. E. Lessing, Razgovori za slobodnog zidara. Gradac (Čačak), broj 89.-90.-91., za godinu 1989., str. 23.
5 Citati su doneseni prema: A.(dolf) Mihalić (preveo i uvodom popratio), Stare dužnosti slobodnog zidara. Publikacije lože «Pravednost», «Štampano kao rukopis za slobodne zidare», Zagreb, 1924. U ovome se izdanju navodi da «pravi Noahid» znači «sinovi-nasljednici Noemovi», a da masoni su pod «tri velika članka Noemova» razumijevaju «bratsku ljubav, pomoć i vjernost».
6 Citat iz predgovora knjizi Lennhoff-Posner, Internationales…, ibid., str. 23.
7 Lennhoff-Posner, ibid., str. 328 – 329.
8 Predstavnici Njemačke biskupske konferencije, koji su s predstavnicima Ujedinjene Velike lože Njemačke službeno razgovarali od 1974. do 1980., i istodobno istraživali bit masonskoga učenja, točno su zaključili da pojam Veliki arhitekt svemira svodi odnos prema Bogu «na shvaćanja koja prethode deizmu». (Zbigniew Suchecki, La Massoneria nelle disposizioni del «Codex iuris canonici» del 1917 e del 1983. Libreria editrice vaticana, Rim, 1997., str. 124. – 133.)
9 Lenhoff-Posner, ibid., str. 135.
10 Rene Guenon, Studi sulla massoneria. Basaia editore, Rim, 1983., str. 25. – 26.
11 Albert Pike, Morals and dogma of the ancient and accepted scottish rite of Freemasonry. Washington, 1968., str. 644.
12 Troisi, ibid., str. 173.
13 Rituale e Istruzioni per il frattelo maestro libero muratore (3 Grado Simbolico). Službeno izdanje Velike lože Italije, («Non e destinata alla pubblicita.) Rim, 1991., str. 21.
14 Rudolf von Sebottendorf, La pratica operativa della antica massoneria turca. Editrice il Delfino, Torino, 1980., str. 35.
15 «Pour le Macon, le Grand Architecte n' est donc pas le Createur, mais l'Organisateur.» (Daniel Ligou – redaktor, Dictionnaire universel de la Franc-maconnerie. Tom I, Editions de Navarre, 1974., str. 77. Francusko je masonstvo, da bude dosljedno masonskom shvaćanju božanstva, predlagalo još 1867. da se izbaci formula «U slavu Velikog arhitekta svemira». Taj je pokušaj realiziran god. 1877. Dakako da to ne znači nikakvu «francusku revoluciju» u odnosu na anglosaksonska shvaćanja božanstva, jer su o njegovoj biti sve masonske strukture suglasne. Zato u francuskom masonstvu nije nikada bila zabranjena upotreba formule Veliki arhitekt svemira i ona se katkad službeno upotrebljava.
16 Massimo Introvigne (priredio), Massoneria e religioni. Editrice Elle Di Ci, Torino, 1994., str. 176. – 177; M. Introvigne, La massoneria. Editrice Elle Di Ci, Torino, 1997., str. 26. –28.
17 Lennhoff-Posner, ibid., str. 1082.
18 Giuseppe Schiavone, Il Rito Funerario Massonico. Zenit Studi. Internet http://www.zen-it.com/funerario.htm. Str. 1.-8.
19 Troisi, ibid., str. 114.; Jules Boucher, La simbologia massonica. Editrice Atanor, Rim, 1975., str. 140.-142.
20 Boucher, ibid., str. 182., 375.; Jürgen Holtorf – Karl Heinz Lock, Freimaurer. Wilhelm Heyne Verlag, München, 1993., str. 54.–55.
21 Marijan Mandac kršćansko shvaćanje dualizma u učenju svetog Jeronima ovako sintetizira: «Jeronim je postojano učio da je svako stvorenje koje je Bog stvorio u sebi i svojoj biti bez iznimke dobro stvoreno. Tako se odupro svakome obliku dualizma koji su u drevno doba mnogi zastupali. Odbacio je tvrdnju da je tvar u sebi zla. Jeronim se također često sporio s onima koji su učili da od iskona postoje dvije suprotne naravi: dobra i zla. Po njemu, đavao je vlastitom odlukom postao zlim i takvim ostaje. Đavao se od sebe pođavlio. Nasuprot Boga od vječnosti ne postoji nikakvo protivno počelo. Bog je posvemašnja moć. On stvara samo dobro.» (Sveti Jeronim, Tumačenje Matejeva evanđelja. Služba Božja, Makarska, 1996., str. 58.)
22 Troisi, ibid., str. 298.
23 Giovanni-Maria Ragon, Massoneria occulta ed iniziazione ermetica. Ed. Atanor, Rim, 1948., str. 77.; Lennhoff-Posner, ibid., str. 612., 1274.; Troisi, ibid., str. 286., 322. Međutim, masonstvo nije direktno povijesno ni duhovno nastavljanje pretkršćanske okultne tradicije. U XX. stoljeću prevladava mišljenje da je okultna misao oduvijek i svuda nazočna. Usp. Antoine Faivre, Esoterismo e tradizione. Editrice ELLEDICI, Torino, 1999., str. 73.-74.
24 Plutarh spominje vjerovanje da je Amun egipatsko ime za Zeusa, a za Egipćane navodi: «Amun je način zazivanja kojim se oni obraćaju vrhovnom bogu, koji se identificira s univerzumom, a koji je nevidljiv i skriven.» On spominje «drevno učenje» da sve proizlazi iz dva protivna načela, odnosno dvije suprotne snage. Prema njemu «barbari» i Grci na isti način vjeruju da univerzum određuju mnogi elementi, a u svima su zlo i dobro izmiješani ili «bolje rečeno u prirodi ne postoji ništa savršeno čisto.» (Plutarco, Izide e Oziride. Adelphi edizioni, Milano, 1985., str. 65., 101.-107., 110.). Posebna je vrijednost navedenoga Plutarhova svjedočenja što utvrđuje istobitnost egipatskih i grčkih božanstava, kojima su samo imena različita, ali su im osobine iste.
25 «Grci su -od Herodota- bili uvjereni da strani bogovi nisu različiti od njihovih, već da su isti ali pod drugim imenima.» (Dario Del Corno, Introduzione u knjizi: Plutarco, ibid., str. 53.).
26 «Jer su svi bogovi naroda idoli ništavi, a Gospod je stvorio nebo» (Ps, 96, 5). Usp. Ivan Šarić (preveo), Sveto pismo. II. popravljeno izdanje, Osvit, Madrid, 1959., str. 886.
27 «Dakle, drevni i prvotni Rimljani (onako kako o njima poučava i svjedoči povijest), iako poput ostalih naroda – izuzev jedino židovski – štovahu lažne bogove i prinašahu žrtve ne Bogu, nego zlim duhovima,…» (Aurelije Augustin, O državi Božjoj. Svezak prvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982., str. 355.).
28 Egon von Petersdorff, Daemonologie. I. svezak, Christiana-Verlag, Stein am Rhein, 1982., str. 220.
29 Lennhoff-Posner, ibid., str. 741.
30 Boucher, ibid., str. 91.
31 Boucher, ibid., str. 92.; Troisi, ibid., str. 406.
32 V. B. (Preveo i izdao u vlastitoj nakladi), Autentični slobodno zidarski dokumenti. Bez oznake godine i grada izdanja, str. 7.
33 Rituale e istruzioni per il fratello apprendista libero muratore (1 Grado Simbolico). Izdanje Velike lože Italije («Non e destinata alla pubblicita.») Rim, 1988., str. 53. U biti jednako nečovječna zakletva polaže se i u suvremenom američkom masonstvu, kako je to objavio i Jim Shaw (američki mason 33 stupnja, koji se obratio na kršćanstvo).
34 Rituale e istruzioni per il fratello apprendista libero muratore (3 Grado Simbolico). Izdanje Velike lože Italije («Non e destinata alla pubblicita.») Rim, 1991., str. 33.
35 Wilmshurst, ibid., str. 59.- 60., 64., 67.- 68., 70., 85.
36 Wilmshurst, ibid., str. 9., 25.-32.; Serge Raynaud de la Ferriere, Il libro nero della framassoneria. Tarantola, Lugano, bez godine izdanja, str. 66., 168., 209. – 211.
37 Anatolij Berestov, Čislo zverja.(Broj Zvijeri), Ed. Novaja knjiga, Moskva, 1996., str. 143. Ovaj autor, koji je doktor medicinskih nauka i profesor neuropatologije Ruskoga državnoga medicinskog instituta, zaključuje da je masonstvo stvarni sotonizam, a masonska loža sotonska crkva. (Ibid., str. 5, 142).
38Mi, broj 11., za 2000. godinu, str. 16. (Razgovor s obraćenikom M. Calletom preuzet je iz francuskog časopisa «Vision 2000» broj 6., za 1999.)
39 John Daniel, Scarlet and the Beast. Vol. II, JKI Publishing, Tyler, Texas, 1994., str. 77.
40 Per l'Unita massonica. Documenti. Pallazo Brancaccio, Rim, 1951, str. 20. (Interni materijal).
41 M. Callet, ibid.
42 Usp. New Age: Lo strumento della piovra massonica per la distruzione dell'uomo e della societa. Atti del 2 Convegno di Studi Cattolici, Rimini, 28-29-30 ottobre 1994., Rimini 1995., str. 112. U (po broju stanovništva i zemljopisno maloj) Hrvatskoj do kraja rujna 2000. godine djelovale su 73 (sedamdeset i tri) «Nekršćanske pseudoreligiozne sljedbe i duhovnosti New age-a», koje se posebno predstavljaju i kao različite škole alternativne tehnike i terapije. Usp. Studia croatica –Sveučilište u Zagrebu– Filozofski fakultet Družbe Isusove, Internet http://petar.ffdi.hr/nrp/7-2.html.
43 Milijuni američkih baptista, metodista, prezbiterijanaca i episkopalijanaca misle da je prihvatljiva istodobna pripadnost crkvi i loži. Usp. Charles Madden, Freemasonry. TAN Books, Rockoford, Illinois, 1995., str. 53.
44 Mason Carlos Vasquez Rangel, u povodu imenovanja svoga masonskog subrata Enrique Olivaves Santane za ambasadora Meksika pri Svetoj Stolici, izjavio je sljedeće: «Sigurno je da će on (Santana) tamo (u Vatikanu) naći mnogo reakcionara, ali također i mnogo braće masona. U više dijelova vatikanske države djeluju četiri masonske lože. Neki od visokih vatikanskih dužnosnika su slobodni zidari. Oni također kao i mi pripadaju škotskom obredu, ali u jednoj nezavisnoj organizacionoj formi». Ova je izjava objavljena u časopisu katoličkih progresista «Processo», (broj 832. od 12. listopada 1992.). Usp. Manfred Jacobs, Die Freimaurerei als Politischer Faktor. Pro Fide Catholica, Durach, 1993., str. 81.-82.
45 A. Guirdham, L' Ossessione diabolica. Diavolo e forze del male nell' origine delle neurosi. Tattilo Editrice, Rim, 1974., str. 172. Guirdam (koji je pola stoljeća djelovao u Londonu kao psihijatar) pisac je više knjiga o dualizmu i problematici zla. On konstatira postojanje opsesivnih stanja, posebno među mladima, koja se očituju u nasilju, perverziji i promiskuitetu, a koja su prema njegovim ispitivanjima češća u anglosaksonskim, nego u romanskim i katoličkim zemljama. (Ibid., str. 131., 172.-172.- 176., 234., 262.)
46O. A. Platonov, Ternovij venec Rossii. Tajna bezakonija. V. knjiga, Moskva, Rodnik, 1996., str. 406.
47Don McAlvany, Upozorenje oluje. Nastupajući progon kršćana i tradicionalista u Americi. Zlatno pero, godište III., broj 4.(11.) za 2000., str. 50.-53.

Hrvatski
Deutsch
--
E-mail