METAFIZIKA  MASONSTVA

Tko uspije nadvladati bol i strah, taj će postati Bogom. Onda će biti novi život, nov će biti čovjek, sve će biti novo... I onda će se povijest dijeliti na dva dijela: od majmuna do uništenja Boga i od uništenja Boga do...
- Do majmuna?

/Dostojevski, Demoni /

- 1 -

Metafizička je istina jedna, a kršćanstvo vjeruje da je ona sadržana u Bogu Isusu Kristu i da je sve protivno njemu sotonizam.1 Slobodno je zidarstvo u prvomu redu metafizika koja svjesno hoće izgraditi svijet bez Boga2 ne skrivajući svjetovni cilj: stvaranje nadvlade u jednoj svjetskoj državi u kojoj ljude neće dijeliti teritorijalne granice ni duhovne razlike.3 Čovjek treba preuzeti božanske funkcije i zato je masonski mislilac, isusovac i paleontolog Teilhard de Chardin pokušao znanstveno obrazložiti ideju o obogotvorenju čovjeka i kozmosa. Ova pobuna datira od prvoga čovjeka, pa stoga masonstvo s pravom ističe da ono samo nastavlja prastaru okultnu tradiciju. Masonstvo i kršćanstvo su u totalnoj suprotnosti.4 Sveta kongregacija za nauk vjere izdala je u Rimu dne 26. studenoga 1983. Deklaraciju o masonskim udruženjima koju je potpisao kardinal Josip Ratzinger, a koja u cijelosti glasi: ”Postavljeno je pitanje, da li je izmijenjen stav Crkve prema masonskim udruženjima, s obzirom da se u novom Zakoniku kanonskog prava ono izričito ne spominje. Ova sv. Kongregacija u stanju je odgovoriti, da tu okolnost treba pripisati prosudbi Redakcije kojom se ona vodila; jer je to isto učinila također s ostalim udruženjima, preko kojih je šutnjom prešla tim što su uključena u šire kategorije. Stoga ostaje neizmijenjen negativni stav Crkve u pogledu masonskih udruženja, jer su njihova načela uvijek smatrana nespojivima s naukom Crkve; pa, radi toga, upis u ta društva ostaje zabranjen od Crkve. Vjernici koji pripadaju masonskim udruženjima teško griješe i ne mogu pristupati na sv. pričest. Mjesne crkvene oblasti nemaju ovlaštenja da donose o naravi masonskih udruženja prosudbu koja bi stavljala izvan snage ono što je gore određeno u skladu s Deklaracijom ove sv. Kongregacije.”5
Masonstvo se od svojih početaka s uspjehom infiltriralo u Katoličku crkvu.6
Činjenica je da je mnogima u masonstvu - i pojedincima i udruženjima - karitativni rad samo pokriće za tajno, političko djelovanje.7

Slobodno zidarstvo u svojim internim uputama za braću obrazlaže dio Konstitucije iz 1738. g. o tome da je mason obvezatan držati se moralnih zakona kao pravi Noachit, ovako: “Ovo prosto priznavanje Noachism-a izgleda da upućuje na obavezu verovanja u Boga i Bibliju. U istini ona ne obavezuje drugo do sledovanje moralnim i prirodnim zakonima, koji idu pre zakona Mojsijevog koji je prvi visoki Božji zakon.“ U istoj uputi tumači se Konstitucija iz 1756.g. o potrebi vjerovanja “u slavnog neimara neba i zemlje“ na ovaj način: “Engleski Mason je ponova postao hrišćanin, ali jednog liberalnog hrišćanstva, bez teologije, bez dogmi i bez sveštenstva. Ono nameće izgleda svojim kandidatima verovanje u jednoga Boga - koga? On je u istini kriterijum njegovog morala.“8
Masonstvo Bibliju shvaća samo kao simbol i to u ovom smislu: “Biblija ima u hramu svoje mjesto na oltaru Istine. Na njoj počivaju dva druga velika svijetla, Šestar i Uglomjer. U historiji masonerije jedan je samo puta pokušano, da se Biblija otstrani iz našega hrama i zamjeni sa bijelom neispisanom knjigom, koja bi nosila natpis ´Bog´. Osim toga predlagalo se da se mjesto Biblije postavi knjiga, koja bi bila kompilacija najljepših i najdubljih mjesta umnih pisaca sviju naroda svijeta. Htjela se time pokazati univerzalnost Masonerije. Ovo potonje nije doduše u praksi pokušano, ali je zato u jednoj njemačkoj radioni bilo jednom pokušano izmijeniti Bibliju bijelom knjigom. To je učinjeno u svrhu da se na ovaj način iz Masonerije odstrani onaj tobože specifično kršćanski karakter, i da se time pokaže kako Masonerija nema ništa naročito zajedničko sa kršćanstvom kao takovim. No i od toga se odustalo, jer se kod nas Biblija pojavljuje u savezu s Šestarom i Uglomjerom, po čemu je jasno, da se i ona, poput ovog drugog dvoga, pojavljuje samo i jedino kao simbol. Ona resi dakle naš sveti oltar ne kao Biblija, ne kao njezina sadržina i ne kao specifična kršćanska nauka. Da se Biblija nema shvatiti drukčije nego kao simbol vidi se i po tome, što se ona kod nas upotrebljava čitava tj. po svom čitavom sadržaju, a ne samo jedan njezin dio ili samo jedno ili nekoja njezina poglavlja. Ona - čitava, obuhvaća Stari i Novi zavjet, dakle židovstvo i kršćanstvo. Dvije nauke koje su se doduše u svom historijskom postanku razvile jedna od druge, ali su se tokom vremena tako razmimoišle, da su si u cijelosti oprečne. Biblija ne unosi dakle u nas ništa naročito ili isključivo kršćanskoga.“9
Masonstvo je s vremenom i u tzv. kršćanskim zemljama započelo tretirati Bibliju u usporedbi s tekstovima drugih monoteističkih religija samo kao knjigu jednake vrijednosti.10 Ovakvo izjednačivanje Biblije na primjer s Kuranom znači izdaju biti zapadne kulture. Shvaćanje Krista kao velikana i samo u ljudskoj dimenziji savršeno je izrazio mason Goethe mišlju da je Krist zamislio jednog jedinoga Boga, kome je pripisao sve osobine koje je u samom sebi osjećao kao savršenstvo. Tako je prema njemu Bog postao biće njegove vlastite lijepe duše, puno dobrote i ljubavi kao i on sam i sasvim prikladno da mu se dobri ljudi s povjerenjem predaju.11 Od Kristova učenja, kako postoji samo dobro i samo zlo: - svemogući, dobri Bog, apsolutno nadmoćan i potpuna suprotnost Sotoni, bitno se razlikuje nastavljanje stare poganske misli o istodobnom prožimanju dobra i zla u mikrokozmosu i u makrokozmosu. U kršćanstvu pojam svetoga podrazumijeva samo dobro, a u svakoj vrsti staroga i novoga poganstva sveto se shvaća tako da je božanstvo u etičkomu smislu i dobro i zlo, točnije rečeno amoralno. Zbog toga masonsko vjerovanje, za razliku od kršćanstva, pozitivno vrednuje i sam pojam demonskoga. Goethe je vjerovao da se “demonsko ispoljava u sasvim pozitivnoj delotvornoj snazi“.12 U smislu ovoga shvaćanja demonskoga Giosue Carducci je ispjevao svoju himnu pobunjenomu Sotoni. /“Principio immenso, - Materia e spirito, - Ragione e senso.“/. U kršćanskoj se literaturi stalno ističe kako masoni najviših stupnjeva u “Velikom arhitektu svemira” obožavaju vraga. Već se 1717. širio u Londonu jedan manifest u kojemu se masonska društva tretiraju kao izraz Antikrista. U biti masonstvo, kako su to očitovali predstavnici njegovih najviših stupnjeva navijestilo je “rat Bogu”, odnosno “smrt Kristu i Duhu Svetomu”.13
Masonstvo nastoji planirati zbivanja tako da i sav namjerno stvoreni idejni, politički i gospodarski kaos služi stvaranju novog reda /“Ordo ab Chao“/. Pravo slobodno zidarstvo očituje se samo kroz one svoje upućene koji predvode borbu protiv judeokršćanskog Jahvea. Oni hoće osloboditi čovjeka od starozavjetnog prokletstva da u znoju lica svoga jede kruh svoj, a pri tome se služe sredstvima Velikoga inkvizitora: tajnom, autoritetom vlasti i čudom magije. Istina je da je Veliki inkvizitor izraz svakog totalitarizma, koji u ime postizanja nebeskog ili zemaljskog raja oduzima čovjeku slobodu i tako ga lišava osobnosti, a to znači pretvara čovjeka u nečovjeka, a sve u ime ljubavi prema čovjeku. Sam je Dostojevski bio svjestan šire važnosti svoga djela, jer Aljoša kaže, da tako misle najgori u čovječanstvu, a Ivan ističe, da i masoni imaju nešto slično toj tajni. To su oni, koji niječu Boga, i hoće da nasilnim sredstvima - jednako putem čuda, tajne i vlasti - ostvare svoje carstvo sreće na zemlji, a u zamjenu za slobodu, za dušu, nude samo kruh zemaljski. Dostojevski se u Dnevniku pisca za g. 1873. osvrnuo na masonsku krilaticu o slobodi, bratstvu i jednakosti. Prema njemu slobodu u smislu da čovjek čini što ga je volja, ima onaj, tko ima milijune, dok je čovjek bez milijuna onaj, s kojim drugi čini sve što hoće. Osim slobode postoji i ravnopravnost pred zakonom, kaže Dostojevski, pa dodaje, da nju takvu, kakva sada postoji, svaki Francuz može smatrati osobnom uvredom. Zapadni čovjek, piše Dostojevski dalje, priča o bratstvu kao o velikoj sili, koja pokreće svijet, a ne može se sjetiti, da se ono ne može stvoriti, ako već ne postoji. Bratstvo se ne može stvoriti, ono se samo stvara, ono je od Boga dano i nalazi se u samoj ljudskoj naravi, dok u francuskoj i uopće zapadnoj prirodi postoji suprotstavljanje svoga “Ja” cijeloj prirodi, svim ljudima, a iz takva isticanja samog sebe nije se moglo roditi bratstvo. Po Dostojevskom preporod je moguć tako, da čovjek sebe žrtvuje u korist svih. U Dnevniku pisca on je u siječnju 1876. na pitanje, što bi se dogodilo, kad bi vragovi odmah pokazali svoju moć i zatrpali čovjeka otkrićima, kad bi se iznenada sva znanja sručila na čovječanstvo kao poklon, i kad bi se tada ljudi osjetili zasuti srećom, zatrpani materijalnim blagom i bez ugnjetavanja - odgovorio, da bi to bila tragedija za čovjeka. On je naime napisao da bi ljudi iznenada uvidjeli, da više nemaju života, slobode duha, svoje volje i svoje osobnosti, da je iščezao čovječji lik i pretvorio se u životinjski lik roba, živinčeta, i čovječanstvo bi počelo gnjiti, ljude bi prekrile rane i oni bi počeli gristi svoj jezik u mukama videći, da im je život uzet za kruh, “za kamenje pretvoreno u kruh“. Ljudi bi tada shvatili, da nema sreće u neradu, da će ugasnuti misao koja ne stvara, da je nemoguće voljeti svoga bližnjega ne žrtvujući za njega od svoga rada, da je odvratno živjeti besplatno i da “sreća nije u sreći, nego u njezinu postizavanju“. Nastala bi tuga i dosada, jer je sve urađeno i sve poznato, i samoubojice bi se pojavljivale u gomilama, a ne kao do sada pojedinačno, dok ne bi ostali možda zavapili Bogu, da je u pravu, kad je kazano da čovjek ne živi samo o kruhu.14 Ovakav bi bio i završetak masonskoga zemaljskog raja.
Serge Raynaud de la Ferriere je otkrio da iznad masonskih loža u cijelomu svijetu oduvijek postoji jedna univerzalna inicijacijska uprava,15 a to potvrđuje zašto se u svim zemljama dosljedno provodi jedinstvena masonska politika.
Slobodni zidari su posebno angažirani u službi ostvarenja starozavjetnih ideala Izraela. Već od povijesnih početaka slobodnog zidarstva u njemu se počeo snažno osjećati židovski element. Gotovo sva masonska simbolika /u terminologiji, legendama i ritualima/ potječe iz židovske religiozne kulture. “Masonstvo je prvenstveno spoj jedne salamunske i jedne pitagorejske struje. Sve svete masonske riječi podrijetlom su hebrejske; masonska era i kalendar specifično su židovski; o voditelju lože veli se da zauzima mjesto kralja Salamuna; legende trećeg stupnja i legende viših stupnjeva potpuno se podudaraju s događajima koji su se dogodili prije gradnje jeruzalemskog hrama, za njezina vremena i poslije gradnje.“16

- 2 -

Činjenica je -potpuno nezapažena- da kršćanstvo u svojoj povijesti od Konstantinova edikta godine 313. nije doživjelo veće slabljenje moći i vjere od onoga u razdoblju od I. svjetskog rata do devedesetih godina dvadesetog stoljeća. U Turskoj je poubijano do svršetka prvog svjetskog rata oko milijun i po armenskih kršćana. U ovom pokolju Armenaca izgubilo je živote pola klera.17 Neki pisci tvrde da se uništenje Armenaca vršilo sustavno po direktnom masonskom nalogu.18 Rezultati prvoga svjetskoga rata potvrdili su da su sva proklamirana načela o demokraciji bila samo laž, koja je služila za obmanjivanje masa.19 Ugovorom u Versaillesu 1919.g. /kojega su diktirale sile pobjednice/, Njemačkoj je oteto 73.845 kilometara kvadratnih s oko sedam milijuna stanovnika. Na ovaj su način Engleska, Francuska i Amerika predodredile nastajanje novoga rata.
Kao posljedica prvoga rata nestala su u povijesti dva najveća kršćanska carstva: pravoslavno u Rusiji i katoličko u Austro-Ugarskoj.20 U novim državnim tvorevinama poslije prvoga rata pokušalo se uništiti kršćanstvo i to u komunističkoj Rusiji i drugdje silom, a u versaillskim “demokracijama“ subverzijom. Na svim vjerskim ratištima pokušavalo se odvojiti katolike od Vatikana, posebno u bivšoj Jugoslaviji i Čehoslovačkoj. U Meksiku se od 1926.g. do 1929. g. gotovo sustavno ubijalo katoličke vjernike.21 Komunisti su u španjolskom građanskom ratu od ljeta 1936. do proljeća 1939. bili motivirani patološkom mržnjom na Boga i Katoličku crkvu. Oni su krvoločno ubijali pripadnike klera i sustavno spaljivali crkve tako da su potpuno razrušili 27, a djelomice 8 biskupija.22
Poslije prvoga svjetskog rata intenzivirano je proglašavanje velikom umjetnošću, književnošću i glazbom, svih onih tvorevina koje su negirale harmoniju da bi se i tako mogla vršiti sveopća destrukcija.
Prestalo se cijeniti ljudsku osobu što se posebno očitovalo u ratnim zbivanjima. Procjenjuje se da je tijekom II. svjetskog rata u savezničkim zračnim bombardiranjima njemačkih gradova broj žrtava civilnog pučanstva bio oko dva milijuna. Poslije kapitulacije Njemačke u svibnju 1945. g. njemački su vojnici, nakon što su se predali, ubijani na različite načine u logorima država pobjednica. Tako su ih zapadni saveznici najčešće likvidirali glađu i to oko jedan milijun, Sovjeti strijeljanjem i glađu od jedan i po do oko dva milijuna, a jugoslavenski partizani nožem, strijeljanjem i glađu oko četiri stotine tisuća. Preko 14 milijuna Nijemaca prognano je sa svojih starodrevnih ognjišta, a oko 2 milijuna i dvjesto tisuća njih je u zbjegovima smrtno stradalo ili masakrirano. Broj tako pobijenih nedužnih žrtava procjenjuje na više od šest milijuna i zato se još nitko nije ispričao njemačkomu narodu.23 Za takav genocid s etničkim čišćenjem – nezapamćen u povijesti ljudskog roda, odgovorne su isključivo masonske velevlasti na Zapadu.
Pax anglo-americana očitovala se poslije drugoga svjetskog rata u ograničenju njemačkoga državnog suvereniteta i u sustavnom opterećivanju njemačkoga naroda kompleksom krivnje za djela nacionalsocijalizma tijekom njegove dvanaestgodišnje vladavine. U ovom smislu se namjerno izmislio i veći broj žrtava. Preuveličavanje broja žrtava služi također i za traženje velikih financijskih obeštećenja. Njemačka je do kraja 1995. platila Izraelu iz toga temelja preko 97 milijardi maraka, a do 2030. ovaj iznos će narasti na 124 milijarde maraka.24 Odnos sila pobjednica prema Njemačkoj i u nekim detaljima očituje se kao potpuno apsurdan.25 Tako se metafizika masonstva ponovno očitovala ne kao božanska, dakle nadljudska pravda, nego između ostaloga i kao realiziranje ovozemaljskih interesa Londona, Washingtona i Pariza. Zapad je prepustio namjerno mnoge kršćanske zemlje komunizmu,26koji je nastavio sa svojim i prije dokazanim metodama uništenja kršćanstva i u svim novopripojenim teritorijima. U Općoj deklaraciji ljudskih prava koja je izglasovana u OUN dne 10. prosinca 1948. g. namjerno nije spomenut Bog.27
Nastavilo se po staromu planu izmišljati nacionalne crkve odvajanjem katolika od Rima, na širokim prostranstvima od druge Jugoslavije do Kine. Vođe Albanije i Kube kao da su se natjecale koji će od njih stvoriti prvu ateističku državu u povijesti. Istodobno se u zapadnim državama ovo ratovanje nastavilo suptilnim - u međuratnom razdoblju- iskušanim metodama subverzije. Vrhunsko značenje za realiziranje “novog doba“ imao je slom komunizma. Od tada mase (osobito američke) žive u prividnoj stvarnosti, pa iluzioniraju o Americi kao odlučujućoj svjetskoj supersili ne shvaćajući da je ona samo sredstvo politike zakulisne vlasti.
Masoni su u “tranzicijskim” zemljama djelovali “u dubokoj konspiraciji”, a tek poslije 1989. “počelo je stidljivo ‘buđenje’ starih masonskih loža”. 28
Zakulisni moćnici na Zapadu brižljivo su isplanirali promjenu političkih sustava na Istoku u dosluhu s vrhom crvene hijerarhije, koju je u tom trenutku utjelovljivao Mihajl Gorbačov kao predvodnik prve povijesne kapitulacije globalnih razmjera. Za to rušenje u pojedinim državama bio je zadužen politički vrh svake komunističke zemlje, koji je taj zadatak izvodio uz pomoć svojih tajnih službi. Svi članovi policije /od običnih agenata do suradnika među sveučilišnim profesorima, akademicima i crkvenim osobama/ vezali su se uz pobjedničku stranku, koju su pomogli i u krivotvorenju rezultata prvih izbora. Oni su ubrzo osjetili da je Zapad njihovoj novoj vladajućoj stranci namijenio vlast samo u prijelaznom razdoblju, jer su se u toj stranci okupili i neki uvjereni nacionalisti i kršćani, koji su u svojoj bezazlenosti umislili da mogu s takvim stajalištima opstati u vodstvu države. Za razliku od njih stari poslušnici čim su osjetili pozadinu zbivanja počeli su se upisivati u lože i različite klubove. Tako su se pripadnici ovoga “ljudskog“ mentaliteta od nekadanjih profesionalnih progonitelja nacionalizma deklarirali u počecima nove vlasti kao nenadmašivi nacionalisti da bi uskoro zatim ponovno postali internacionalisti, ali sada dakako za dobra i časti novih gospodara. Oni se pravdaju sunarodnjacima da tako rade za opće dobro a ne misle da su određene strukture moći tako strogo hijerarhizirane da se u njihovim podružnicama može voditi samo jedna apsolutno dirigirana politika. Tako su se opet dokazali kao degenerirani biološki element koji majčino krilo zamjenjuje bilo kojim, ako treba i sotonskim, okriljem moći.29 Sa Zapada su poslani pojedinci s većim masonskim stažom (trajno ili povremeno ) u bivše komunističke zemlje /iz kojih su oni podrijetlom/ sa zadatkom da se infiltriraju u poslovne, intelektualne i stranačke vrhove. Prvaci tobože različitih stranaka okupljaju se u istoj loži u kojoj slušaju iste direktive. Nalogodavci čak i financiraju, kako njih tako i njihove bližnje, u izdavanju listova i publikacija, koje uglavnom čitaju samo oni ili njihov najuži krug.30 Programirani kaos posebno se podstiče u do nedavno biološki i moralno zdravim sredinama balkanskih i istočnoeuropskih zemalja. Od Zapada, i to od njegovih strogo tajnih i specijaliziranih centara za sustavni izvoz droge31 i antikršćanskih sekti u neostarjele narode,32 može se učiti samo orwelovski nadzor nad osobama, uništavanje svake potencije i legaliziranje bolesnih homoseksualnih i lezbijskih veza. Pristupanje europskim i sličnim integracijama znači uz gubitak državnog suvereniteta i ubrzani nestanak nacionalnog identiteta.33 Smisao nove stvarnosti sugerira da je uništenje komunizma bez ikakvog značenja ako se stari totalitarizam zamijeni novim, koji je još opasniji jer se radi težeg prepoznavanja predstavlja i kao religija.34Obavještajni centri poznatih masonskih velesila traže od novih vlasti postkomunističkih država da dokažu svoju pripadnost “novomu svjetskom poretku” posebno na način da se vrši uhođenje i stalna prismotra pismovnih, telefonskih i drugih oblika komunikacija angažiranih vjernika i nacionalista. To se obrazlaže uvjeravanjem u mogućnost da su ti “elementi” potencijalno opasni klerikalci, odnosno fašisti, i čak teroristi.35 Masonstvo je zamijenilo komunistički režim najprije u Češkoj i Sloveniji.36 Hrvatska je posljednja od katoličkih država u redoslijedu kapitulacija.37
Zakulisni vladari preko svojih središta moći u Washingtonu i Londonu bestidno paradiraju s primjenom različitih kriterija u odnosu na istu stvarnost. Tako na primjer zahtijevaju povratak svih izbjeglica iz Hrvatske, a istodobno šute o vraćanju protjeranih Arapa u Izrael. Komunistički režimi su u dvadesetom stoljeću poubijali oko 100 milijuna osoba na način da su mnogi bili žrtve ratnih zločina, ali do danas se ni jednom preživjelom komunističkom zločincu nije sudilo. Istodobno se sudi svim zločincima koji nisu bili komunisti.38
Danas postaje gotovo jedina stvarnost i na Istoku i na Zapadu realiziranje cilja: uništiti katolicizam kao zamišljenog najvećeg suparnika u zarobljavanju ljudskih duša. Protestantizam i pravoslavlje doživljava se kao snage prošlosti, koje su prema tom mišljenju već prevladane.39 Bog se posebno sustavno izbacuje iz škola. Tako su u SAD 1963. “odlukom Vrhovnog suda čitanje Svetog Pisma i kršćanska molitva zabranjeni u državnim školama”.40 Ustavni sud Savezne Republike Njemačke dne 10. kolovoza 1995. zaključio je da postavljanje raspela u javnim školama vrijeđa vjersku slobodu, koja je zajamčena ustavom. Ta se odluka izravno odnosila na Bavarsku u kojoj školski propisi traže raspelo u školskim učionicama. Tako da je bavarski premijer Edmund Stoiber odmah izjavio: “Ta je odluka nadahnuta nesnošljivošću te je neshvatljiva za većinu građana.”41 Oko pet stotina crkava u Londonu u arhitektonskom izgledu ostaju iste, ali se u svojoj unutrašnjosti pretvaraju u prodavaonice odjeće, privatne i debatne klubove, antikvarnice... Ovo je stvarnost, koju je masonstvo u perspektivi namijenilo svim nekada kršćanskim narodima.
Istodobno se vrši neprekidna medijska promidžba svega što je izvan i protiv kršćanstva od urođeničke magije do najvulgarnijega sinkretizma opsjednutoga “Sathya Sai Babe“. U ovom smislu se stalno pretiskavaju i oni spisi Nietzschea koje je pisao kao umobolnik. I luđakove su misli nekima vrijedne ako doprinose razgrađivanju tradicionalne kulture Zapada, kojoj je smisao bio i vjera da Bog ne može biti mrtav. Dekristijanizacija je osobito agresivna u zemljama Južne Amerike. Tako se 1993.g. u Argentini insistiralo na donošenju zakona o ukidanju vjeronauka u školama, a istodobno se u Kolumbiji forsiralo izglasavanje zakona o priznanju svih prava ezoteriji, magiji i satanizmu. U Africi muslimani nasiljem iskorjenjuju kršćanstvo, a vladajuće strukture Zapada kao da to s užitkom promatraju. Dvadeseto stoljeće ostat će tako zapamćeno po tome što se u njemu provodio sustavni deicid. Srušena je kruna vladara, koji su od vremena Karla Velikoga makar i verbalno izvodili svoju vlast iz “milosti Božje“ / “qui et per misericordiam Dei rex“/. Papinska tijara pretvara se u simbol.42 Novi svjetski poredak užurbano stvara jednu svjetsku državu s jednom nadvladom i jednom sinkretističkom pseudoreligijom i zato svim mogućim ucjenama: vojnim, diplomatskim i financijskim, ruši svaki pokušaj održavanja ili nastajanja manjih nacionalno ili vjerski homogenih država.43 Pripadnici Katoličke crkve američku politiku prema Iraku doživljavaju kao genocid.44
Dirigirani mediji neprekidno sugeriraju da je dokaz “progresa“ pretvaranje povijesno-državnih realnosti u građansko društvo, koje u biti predstavlja totalno uništenje dosadašnjih narodnih i kulturnih identiteta. Vlasnici kapitala lihvarskim kamatama sustavno uništavaju suverenitete svih država dok istodobno preko svojih medijskih sredstava osuđuju Hitlerova osvajanja, a u državama koje tek osvajaju sami sebe proglašavaju zaštitnicima ljudskih prava. Tko su stvarno prvoborci raznih udruga za zaštitu “ljudskih prava” može se lako zaključiti iz činjenice da ni jedan od njih nije nikada osudio do sada u povijesti nezapamćeno porobljavanje kamatama sve više naroda i država. Da je tzv. parlamentarna demokracija unaprijed od strane zakulisnih vlastodržaca izrežirana predstava - koju ne može prepoznati jedino neuka masa - dokazuje očita činjenica da su programi s v i h većih stranaka na vlasti i onih u opoziciji beziznimno i totalno u svakoj zemlji Zapada identični. Hitler je htio stvoriti biološki moćnog Nadčovjeka i poganina neopterećena okultnim tendencijama. Pobjednici u II. svjetskom ratu s uspjehom stvaraju biološkog hermafrodita i okultnog anarhistu, koji ima sve manje iskonske snage tako da i kao objekt za manipuliranje postaje nezanimljiv. Taj “novi čovjek“, prema obrazlaganju Dostojevskoga umjesto zamišljene evolucije u božanstvo može jedino involuirati u -: majmuna. Carroll Quigley (bivši profesor na sveučilištima u Harvardu, Princetonu i Georgetownu ) u svojoj knjizi Tragedy and Hope (The Macmillan Company, New York, 1966.) na temelju neposrednih saznanja zaključuje da će u novom svjetskom poretku osobna “sloboda i osobni izbor biti nadzirani unutar ograničenih alternativa, a svaki će se čovjek od samoga rođenja upisati u matični ured, umjesto imena i prezimena, pod brojem. Pod njim će se voditi tijekom školovanja, vojnih i drugih javnih službi, kao i plaćanje državnih obveza, zdravstveno stanje, umirovljenje i death benefits”. Quigley zaključuje da insideri rade na ustoličenju “svjetskog sustava financijskog nadzora u privatnim rukama” u smislu nadzora političkog sustava svake zemlje i svjetskog gospodarstva kao nepodijeljene cjeline. Quigley dalje opominje da je izbavljenje iz ove urote nemoguće i da bi svaki otpor sličio “revoltu neukog protiv obaviještenog i obrazovanog”.45
Dakako da se ova povijesna stvarnost XX. stoljeća ne zbiva slučajno. Gotovo su svi protagonisti zbivanja bili masoni / Kerenski, Lenjin, Churchil, Roosevelt, Enver Hodža, Castro i uglavnom svi sadašnji /. Masonstvo je za realiziranje svoje misije posebno zahvalno na pomoći “masonima bez pregače“, dakle, onima koji , - premda su mislili i djelovali masonski / kao na primjer dio katoličkih svećenika46 / - iz određenih razloga nikad nisu postali članovi loža. Masoni za sve ono što su postigli mogu mnogo zahvaliti i većini onih koji su se samo deklarirali kao vjernici.
Pokušaj nasilnoga stvaranja bezbožnoga društva nadahnut je antiteizmom, koji potvrđuje da njegovi predvodnici vjeruju u postojanje Boga, jer nitko razuman ne ratuje protiv fikcije. Neki zapadni političari javno upozoravaju da je masonski globalizam gori od nacizma i komunizma.47 U literaturi se upozorava da je godina dvije tisuća datum novoga raspeća Isusa Krista. “U Francuskoj, već u drugoj godini, za celo vreme pashalne nedelje, u televizijskoj emisiji ‘Corpus Christi’ (‘Telo Hristovo’), istaknuti katolički i protestantski teolozi, u zajednici sa jevrejskim, prikazuju Hrista kao običnog čoveka, a četiri Jevanđelja kao naknadne izmišljotine. Jedan od zaključaka je da su, krajem prvog i početkom drugog veka, hrišćanske crkvene opštine preudesile Četvorojevanđelje da bi nepravedno optužili Jevreje za Hristovu smrt. U istom smislu bio je organizovan teološki kolokvijum u gradu Tuluz, još u novembru 1996. (ove godine štampan pod naslovom ‘Hristov proces ili jevrejski proces’) koji dolazi do istih zaključaka. Ne samo da niko od zvaničnih predstavnika Vatikana ili protestantskih crkava nije ustao protiv te bezbožničke zavere, nego se, prema najnovijim vestima francuske katoličke štampe, saznaje da su u novom izdanju katoličke ‘Biblije iz Jerusalima’ -iz Poslanice Rimljanima Sv. Apostola Pavla izbačena sva mesta koja su navodno imala ‘antisemitski karakter’.”48
Iz činjenice da masonstvo izgoni samo Krista sa zemlje može se zaključiti da ono u odnosu na druge vjere doživljava kršćanskoga Boga kao stvarnoga suparnika, a to znači kao jedinoga pravoga Boga. Genij zla osjeća još i to kako osvojiti vlast nad cijelom zemljom ne znači pobijediti i u nadstvarnom svijetu. U viziji kršćanskih mislilaca Bensona i Solovjeva na kraju vremena Antikrist će biti član masonskoga bratstva, kojega će nakon njegove kratkotrajne vladavine, zauvijek uništiti Krist.49 Carstvo Antikrista na zemlji, prema Svetom pismu, biti će stvarno uspostavljeno, ali će trajati samo tri i po godine, kada će Božjom silom svi zakulisni moćnici i njihovi službenici završiti u ognju vječitom. Pokušaj stvaranja “genetskog inžinjeringa” i ubrzano uspostavljanje međunarodne vojske, policije i sudstva kao i zajedničkog tržišta s jednom valutom u cilju stvaranja antikristovske svjetske nadvlade upućuje na mogućnost da se Apokalipsa ostvari u našemu XXI. stoljeću.

I. Mužić

 

Bilješke

1 “Kod sviju naroda izuzev Izraelski, sotona je primala božanske časti i štovanje uz najodurnije obrede i najkrvnije žrtve. Svi tako zvani poganski bogovi nijesu bili drugo nego sama sotona štovana pod raznim imenima, tako da je David bolnim srcem već u svoje doba morao uskliknuti: Omnes dii gentium daemonia, svi bogovi, koje pogani štuju, nijesu drugo nego đavli.” (N. Batistić, Sotona i sotonski šegrti. Rijeka, 1913., s. 84.-85.). Pavao je jasan: “... nego ono što narodi (pogani) žrtvuju, žrtvuju demonima, a ne Bogu.” (I. Kor 10, 20).
2 Masonstvo je pobuna čovjeka protiv Boga, ali to ne znači da su svi masoni toga svjesni. U jednom razgovoru s Franjom Tuđmanom o masonskoj problematici u studenome 1997. posebno sam istaknuo da masoni prvih trideset stupnjeva najvećim dijelom iz karijerističkih motiva postaju članovi loža, a da se pravi okultisti među njima nalaze uglavnom u najvišim stupnjevima.
3Literatura o masonstvu je jedva pregledna. Usp. Jose A. Ferrer Benimeli, Bibliografija de la masoneria. Ed. Fundacion Universitaria Espanola, Madrid, 1978., s. 603; Herbert Schneider, Deutsche Freimaurer Bibliothek. Verzeichnis der Bibliothek des Deutschen Freimauer - Museums Bayreuth, Hamburg, 1977., s. 383; H. Schneider, ibid., 1. Nachtrag Bayreuth, 1984., s. 235. + 86. O stvarnoj rasprostranjenosti masonstva u svijetu usp.: I. Mužić, Rasprostranjenost masonstva u svijetu. U knjizi: I. Mužić, Masonstvo u Hrvata . V. izdanje, Ed. Verbum, Split, 1997., s. 809. - 826.
4 Sve što pojedinci /kao katolički redovnik Rosario Esposito u knjizi Le grandi concordanze tra Chiesa e massoneria, Nardini Editore, Firenze 1987./ pišu o “velikim“ katoličko-masonskim konkordancama je privid, koji neupućene dovodi samo u zabludu. Postoje sličnosti u katoličkim i masonskim stilizacijama nekih misli koje su nebitne u metafizičkom smislu. Katolička crkva zabranjuje svojim vjernicima pod kaznom izopćenja da se mogu učlaniti u masonstvo. Detaljno o tome vidi: Zbigniew Suchecki , La Massoneria nelle disposizioni del Codex iuris canonici del 1917 e del 1983. Libreria Editrice Vaticana, Roma, 1997., s. 243. Ivan Fuček, profesor moralne teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu ovako izlaže masonski nauk: “...vrhovno biće (Bog) nije osobno biće; providnosti nema; Božja objava ne postoji; Krist je, istina, ‘animator sveopćeg bratstva’ i ‘uzoran mučenik’, ali nije Bog ni Božji Sin; istočnog grijeha nema, zato otkupljenje po Kristu Otkupitelju nema vrijednosti; vječno spasenje u blaženom gledanju Boga ne postoji; Crkva i njezin nauk vjerskih i moralnih istina su likvidirani itd. A na moralnom polju danas, ne samo u Americi, nego u većini takozvanih civiliziranih krajeva masoni provode pobjedničku ofenzivnu politiku rastave braka, pobačaja, eutanazije, genetičke manipulacije, enormnim novcem planirane kontracepcije itd.” (Mi, broj 5 za 1997., s. 6.). Usp. i Georges Virebeau, Les Papes et la Franc-Maconnerie. H. Coston, Pariz, 1977., s. 47; Massimo Introvigne ( a cura), Massoneria e religioni. Ed. Elle, Torino, 1994., s. 224; A. C. Gesu Cristo e la massoneria. Il Segno del sopranaturale (Udine), XI/1999., 129, 13.-14.
Zanimljivo je da pojedinci vezani uz Katoličku crkvu u svojim spisima sugeriraju da su veliki međunarodni klubovi: Rotary, Lionsi i Kiwanis asocijacije u kojima masoni regrutiraju najveći dio svoga kadra. Usp. Alfonso Sorrenti, Clubs e massoneria. Edizioni Segno, Udine, 1993., s. 70. Masonstvo je utemeljilo Rotary klub, a osnivač Paul Harris je bio rukovođen unošenjem u klub jedne “nove moralnosti, koja je iznad i izvan svake religiozne koncepcije”. (Luigi Torisi, Dizionario massonico. Ed. Bastogi, Foggia, (bez oznake godine), s. 347. Lions klub je udruženje “jasnoga masonskog podrijetla utemeljeno od masona 1917.” (Troisi, ibid., s. 228.)
5 Zbigniew Suchecki, La Massoneria nelle disposizioni del “Codex iuris canonici” del 1917 e del 1983. Libreria editrice Vaticana, Rim, 1997., s. 110.-111. Prijevod ove Deklaracije kao i nekih drugih važnih dokumenata o ovoj problematici objavljen je pod naslovom Stajališta crkve o rotarijanskim i masonskim društvima. Nova tribina (Split), II/1991., 5, 15.
6 Nadbiskup Frane Franić u jednom pismu, koje mi je uputio iz Splita dne 20. ožujka 1995. zaključuje ovo: “Što se pak tiče upliva ateističkog svijeta na Crkvu, osobito masonskog, marksističkog i kapitalističkog ateizma, nema sumnje da taj loši utjecaj postoji, i danas prijeti Crkvi da je teško sekularizira, na mjesto da ona njega evangeliriza. Dosta je pročitati encikliku Ivana Pavla II Splendor veritatis, osobito II. poglavlje, pa da se vidi kakove se sve ateističke zablude, na moralnom području, naučavaju danas i s katedara najvećih katoličkih učilišta, a Papa se čini nemoćan da to spriječi.” O aktivnom sudjelovanju katoličkog klera u masonstvu usp. Georges Virebeau, Prelats et francs-macons. Publications Henry coston, Pariz, 1978., s. 180; (Don) Ennio Innocenti, Inimica Vis. (“Pro manuscripto – Fuori Commercio”), Sacra Fraternitas Aurigarum, Roma, 1990., 91.-157. (Ovaj autor donosi popis pripadnika katoličkog klera, koji su članovi masonskih loža, na temelju izvorne masonske dokumentacije.)
7 Masonstvo je tajna organizacija, koja samo tvrdi da je otvorena javnosti. Velika loža Hrvatske u svome tekstu “Što je to slobodno zidarstvo?” navodi: “Unatoč mnogim suprotnim mišljenjima, slobodno zidarstvo nije tajno udruženje. Tzv. slobodnozidarske tajne upotrebljavaju se samo kao ceremonijalni način dokazivanja da je netko slobodni zidar i da time može prisustvovati zasjedanju lože. Uostalom, te tzv. tajne bile su iznošene u medijima gotovo od samih početaka slobodnog zidarstva i ne predstavljaju nikakvu značajnu informaciju. Pravi smisao slobodnozidarskog obećanja da se ove tajne neće otkriti je u osnovi dramatičan način obećanja da će se držati danih obećanja općenito.” (Velika loža Hrvatske, izvor: Internet, veljača 1999.). Ista Velika loža Hrvatske u svojoj Konstituciji naređuje sljedeće:”Slobodni zidar ne smije onoga tko nije slobodni zidar upoznati Ritualima, znakovima i običajima koji služe međusobnom prepoznavanju, ne smije otkriti članove ili kandidate za slobodnog zidara i uopće sve unutarnje stvari loža ili Velike lože.” (Velika loža Hrvatske, izvor: Internet, veljača 1999.).
8 Jedan napor iz liješke (masonske) radionice. Prijevod internoga izdanja lože u gradu Liege. Ed. Planeta, Beograd, 1933., s. 14.-15.
9 Rad na surovom kamenu. Predavanje lože Pravednost u Zagrebu. Zagreb, 1934., manuskript, s. 168.-169.
10 Talijansko masonstvo škotskog obreda na nacionalnom aeropagu u Rimu 20. rujna 1981.g. donijelo je, između ostalog, i ovaj zaključak : “Ogni massone giura di servire la causa della sua patria e della umanita sul libro sacro di una delle grandi religioni monoteiste.“ /Interni materijal, s. 1/.
11 Johann Peter Eckermann, /Gespräche mit Goethe in den letzten Jahren seines Lebens/. Razgovori s Geteom. Ed. Kultura, Beograd, 1970., s. 344.
12 Eckermann, ibid., s. 343.-348. Prevladavajući goetheovski mentalitet i danas, osobito u SAD, javno brani demonizam Alberta Pikea.
13 Alfonso Sorrenti, Conoscere la massoneria. Ed. Segno, Udine, 1997., s. 19., 47., 59.
14 Fjodor M. Dostojevski, Dnevnik pisca za 1876. Ed. Ladižnikov, Berlin, 1922., s. 51.-53.
15 Serge Raynaud de la Ferriere, Il libro nero della Framassoneria. Tarantola Editore, Lugano, /bez oznake godine/, s. 15.-26. S.R. de la Ferriere, bio je mason 33. stupnja, funkcionar UNESCO-a, predsjednik Internacionalne federacije znanstvenih društava, utemeljitelj Velikoga univerzalnog bratstva u Venezueli, Meksiku, Peruu, itd. On je ustvrdio da može objaviti postojanje masonskog centra s obrazloženjem da je čovječanstvo ušlo u novu eru u kojoj se razotkriva mnogo onoga što se do sada držalo tajnim. /S.R. de la Ferrierre, ibid./.
16 S.R. Ferriere, ibid., s. 193-194. O odnosima židovstva i masonstva usp. Curzio Nitoglia, Rapporti tra giudaismo e massoneria. Chiesa viva (Brescia), XXIII/1994., 253, 15.-17.; XXIII/1994., 254, 14.-15.
17 Hubert Jedin /Hsg./, /Handbuch der Kirchengeschicte/. Velika povijest Crkve. Ed. Kršćanska sadašnjost, svezak VI./2, Zagreb, 1981., s. 356.
18 Lucien Cavro - Demars, La honte sioniste. Au sources du sionisme et de ses ravaes dans le monde. Beyrouth //Liban /, 1972., s. 17.
19 “Ali rat se može iznutra raspasti izroditi, može da izgubi svoju ideju i svoj smisao. To se i dogodilo sa svetskim ratom našeg doba, nakon katastrofe s Rusijom. Svetski rat nije rešio nikakav problem niti okončao se duhovnim mirom - unutra u nama rat traje. Naši saveznici nisu imali pozitivnu ideju rata, svesti o misiji, koja je povezana s tim ratom. Saveznička ideja je bila humanitarno-pacifistička, u njoj je masonska ideja bila rukovodeća ideja. No masonstvo, na kraju krajeva, hoće da oslabi sve nacije, da ih liši individualnog karaktera, da Crkvu Hristovu zameni lažnom humanističkom crkvom, da konkretno svejedinstvo čovečanstva zameni apstraktnim jedinstvom. Stara hrišćanska Evropa propada zbog neprijateljstva, zbog rata koji se nastavlja između Francuske i Nemačke, na unutrašnjem planu. Nemačka je oplemenjena porazom i zaslužuje drugačiji odnos, nego što je onaj kakav je prema njoj postojao za vreme rata. Snage neprijateljski raspoložene prema hrišćanstvu su podrovale rat i lišile su ga njegovog unutrašnjeg smisla.“ Nikolaj Berdjajev, Filozofija nejednakosti. Ed. Mediteran-Budva, Oktoih-Titograd, 1990., s. 200. Berdjajev je ovu knjigu napisao 1918. g., a objavio prvi put 1923. g. Njegovo mišljenje je zanimljivo i zato što su mu predbacivali, kako sam navodi, da je “član okultnih društava, masonskih loža itd.“/N. Berdjajev, Samospoznaja. Pokušaj autobiografije. Ed. Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987., s. 188/.
20 Ostala je u historiografiji nerazjašnjena uloga masonstva u Sarajevskom atentatu 1914. g. Svu postojeću dokumentaciju o tome iznio sam opširno u djelu Masonstvo u Hrvata, V. izdanje,Verbum, Split, 1997., s. 221.-275. U knjizi sam utvrdio, između ostaloga, i ovo: Major Vojislav Tankosić koji je organizirao vježbanje atentatora i opremio ih oružjem bio je mason. Optuženi Gavrilo Princip i Nedjeljko Čabrinović izjavili su na suđenju u Sarajevu da je nadvojvoda osuđen na smrt od masona 1912. g. Međutim, 23. listopada 1914. g. iz Beča je poslana službena ministarska uputa sudu u Sarajevu da se ispitivanje o ulozi masona u atentatu prekine. Ove i druge podatke nisam smatrao dovoljnim da mogu zaključiti kako je masonstvo organiziralo atentat na Franju Ferdinanda. Posljednji preživjeli atentator i srpski akademik Vasa Čubrilović ovako je komentirao moje nezauzimanje stajališta / kako je to zapisao Eduard Čalić /: “God. 1985. bio sam u Beogradu na večeri kod prof. Čubrilovića i pritom mi se potužio da je pročitao knjigu Ivana Mužića, ali da mu nije jasno što je taj hrvatski historičar htio dokazati o pravoj ulozi masona u sarajevskom i marseljskom atentatu.“/ E.Čalić, Propast Trećeg Reicha. NZ Matice Hrvatske, Zagreb, 1993., s. 1121./. Čubrilović dobro zna da sam ja o ulozi masonstva u atentatu zaključio ono što sam mogao iz postojeće dokumentacije. On je osobno u jednom interviewu dopustio mogućnost da je neka sila manipulirala s atentatorima. A danas je neosporno da iza ovog terorističkog čina nije stajala srpska vlada!
21 Masonske vlasti su u Meksiku, uz pomoć američkih masonskih i protestantskih krugova, donijele 1917. g. Ustav, a poslije na temelju njega proglasili zakone po kojima se 90% meksikanskih katolika potpuno obespravilo. Meksikanski su biskupi u Pastirskomu pismu od 21. travnja 1926. g. ocijenili ovo zakonodavstvo kao svjesnu namjeru da se u zemlji uništi katolicizam. Da je ocjena biskupa bila točna dokazala je vlast pokušajem odvajanja Katoličke Crkve u Meksiku od Vatikana i stvaranjem nacionalne /“patriotske“/ Crkve, kojoj su vlasti za patrijarha imenovale svećenika -raskolnika Jeaquina Pereza. Vlast je na ovaj način izazvala oružanu pobunu meksikanskog naroda /buna “Cristeros“-a/, koja je trajala od 1926. g. do 1929. g. Tijekom borbi i po njihovu završetku regularne vladine jedinice nemilosrdno su ubijale katolike. Papa Ivan Pavao II. iz mnoštva meksikanskih mučenika odabrao je samo nekoliko i uzdignuo ih na čast oltara, jer su ubijeni “in odium fidei“. Potresno svjedočanstvo o ovim zbivanjima dala je jedna od zadnjih preživjelih protagonistkinja Dolores Ortega. Usp. S. M. Paci, Martiri messicani. Il Potere e la gloria. “30 Giorni“, XI /1993, 3,66.-70.
22 Usp. A. Arrighini, L’Anticristo. Fratelli Melita Editori, Genova, 1998., s. 225.-227.
23 Kada plaćenici takvih struktura pripovjedaju drugima o ugroženim ljudskim pravima i medijskim slobodama onda to treba shvaćati samo u smislu kako je Isus doživljavao farizeje.
24 Klaus Kinkel održao je govor u Američko-židovskom komitetu dne 8. svibnja 1996. u Washingtonu u kojemu je između ostalog kazao i ovo: ”Wir wissen, daß es für das, was den Opfern des Holocaust zugefügt wurde, keine Wiedergutmachung geben kann. Aber wir bekennen uns zu der Pflicht, die Leiden der Opfer zu mildern. Bis Ende 1995 hat die Bundesrepublik Deutchland dafür über 97 Milliarden DM zur Verfügung gestellt. Bis zum Jahr 2030 wird dieser Betrag auf knapp 124 Milliarden DM ansteigen. In Mittel- und Osteuropa haben wir Stiftungen errichtet, um denen zu helfen, die mit ihrem Leid lange Zeit alleingelassen wurden.“ (Ovo je citirano prema službenom Biltenu Njemačke savezne vlade. Usp. Bulletin, broj 38. od 13. svibnja 1996., s. 417.)
25 Kada je aukcijska kuća Bolland&Marotz iz Bremena ponudila na prodaju brončanu bistu Adolfa Hitlera -iznimno vrijedno umjetničko djelo velikoga njemačkog kipara Arnoa Brekera, njemačka je policija po naredbi vlasti zaplijenila bistu obrazlažući to tobožnjim kršenjem čl. 86. Ustava prema kojemu se obilježja organizacija, koje se protive Ustavu, ne smiju širiti u javnosti. Njemačke su vlasti zatražile povlačenje luksuznog kataloga i razbijanje biste.
26 O ovome se ne može sa sigurnošću zaključivati, jer je arhivska dokumentacija nedostupna. Masonske biblioteke i arhivi loža potpuno su zatvoreni i nepristupačni svim osobama koje nisu masoni. Usp. Jacob Katz, Jews and freemasons in Europe 1723-1939. Cambridge/ Massachusetts, Harvard University Press, 1970., s. 6. I takovo najstrože čuvanje tajnosti rada u ložama nepobitno dokazuje da se masonstvo uopće ne bavi s onim čime se predstavlja u javnosti.
27 Karlo Malik, libanonski delegat koji je ovoj deklaraciji dao konačni oblik naveo je da “prema sekularnim osjećajima suvremenog svijeta, Bog nije spomenut u konačnoj formulaciji deklaracije...“ Hijacint Eterović je ovu činjenicu ispravno komentirao ovako:
“Ovo je, dakle, najznačajniji izraz sekularizirane savjesti našeg stoljeća. Sekularizam znači rastavu javnog i privatnog života od vjere i etike. Znači apsolutnu autonomiju umjetnosti, znanosti, gospodarstva i politike prema religiji i moralu. Ovo je duh predstavnika naroda u U. N., kome se nije vidljivo suprotstavilo niti onih dvadeset i pet predstavnika katoličkih naroda koji su sjedjeli na svim raspravama za izradbu deklaracije u UN. Nije dakle ispravno reći, da je sama prisutnost Sovjeta napravila deklaraciju onako blijedom i beskrvnom, nego valja pogledati stvarnosti u oči i priznati, da su oni našli izvrsnog saveznika u agnosticizmu, skepticizmu i relativizmu zapadnjaka. Deklaracija kao da je proglasila ne samo neovisnost pojedinca od apsolutističke Države, nego i neovisnost čovjeka od Boga. A mi smo vidjeli, kako se izrazio dr. Malik: bez Boga Država postaje vrhovni arbiter dobra i zla, istine i laži, ona si prisvaja pravo podjeljivati čovjeku prava i oduzimati mu ih. Ona, dosljedno, postaje apsolutna vrednota na zemlji, potpuna gospodarica sudbine čovjekove.“/ Hijacint Eterović, Opća deklaracija čovjekovih prava. Osoba i duh, VII /1955., 4, 95/.
28 Ilija Marinković, Masonerija u istočnoj Evropi. NIN (Beograd), broj od 2. II. 1996., s. 48. Marinković u ovom tekstu zaključuje i ovo: “Vatikan raspolaže dokumentima na osnovu kojih smatra da je masonima uspelo da se uvuku u sam vrh crkvene hijerarhije i da oni snose krivicu za dugotrajnu krizu u Katoličkoj crkvi.” (Ibid., s. 50.)
29 Takvi su pojedinci kada su se domogli vrha vlasti izvršili otimačinu akumuliranih dobara vlastitog naroda kako to ni najveći dušmani toga naroda nikad u njegovoj povijesti nisu radili. Oni su na taj način devalvirali svaku vrijednost nacionalnoj i vjerskoj ideji koju tobože predstavljaju i tako razočarane sunarodnjake prepustili kao siguran plijen nosiocima anacionalnog i ateističkog svjetonazora. Dio suodgovornosti za nastajanje ovoga stanja snosi i katolički episkopat u tim zemljama. Biskupi, vjerojatno zbog svoje starosti, nisu imali snage za javnu i mušku osudu, a samo načelno i mlako ograđivanje nije značilo ništa.
30Ovi pojedinci svaki pokušaj razotkrivanja njihova djelovanja predstavljaju (prema na Zapadu davno isprobanoj metodi) kao izmišljanje ili paranoidno interpretiranje stvarnosti.
31 John Coulman u studiji Tko je tko u zavjeri: Komitet 300 ( objavljenoj na engleskom 1991.) tvrdi ovo: “Već 1984, skoro sve berzanske kompanije bile su pod kontrolom Komiteta od 300... Podstaknuta je kampanja... koja je trebala da sakrije činjenicu da najveći ulagači u Americi nisu Japanci, već drevne oligarhijske porodice... Njihova ulaganja u SAD neuporedivo su veća od japanskih, ali budući da su ta investiranja činjena kroz lavirinte anonimnih investicionih kompanija, koje se služe nepresušnim izvorima ‘opranog’ novca od krijumčarenja i prodaje droga, a koji se opet krijumčari kao novac od tobožnjeg ‘osiguranja’... Moć Komiteta od 300 prevazilazi moć svih vlada sveta... Preko mreže svojih, širom sveta rasprostranjenih velikih kompanija, banaka i osiguravajućih društava, agencija za turizam i razonodu, Komiteti od 300 je ustanovio svetsku imperiju droge, nekretnina, visoke tehnologije, komunikacija, putničkih agencija, industrijske proizvodnje i rudarstva. To su samo neke od glavnih oblasti u kojima oni gospodare....INTERPOL -Internacionalna policijska organizacija je svetski instrument u rukama Rokfelera iz Pariza i Vašingtona.... U Evropu Komitet od 300 bodi NATO i ‘savetuje’ snage Varšavskog pakta, održavajući jake veze sa vodećim sovjetskim generalima... Jedino se pokojni general Šarl de Gol uspešno odupirao kontroli Komiteta od 300: preživeo je 32 pokušaja atentata, organizovanih po direktivama Komiteta od 300. Kenedi nije uspeo da preživi gnev ove grupe kontrolora sveta, a Niksonu je dopušteno da ostane u životu samo zato što je prihvatio kaznu koja mu je bila izrečena... V. Erl Makoflin, jedno vreme je bio predsednik Kraljevske banke Kanade i Komiteta od 300. Kraljevska banka, koja uprkos imenu nije državna banka, uspešno je skrivala činjenicu da je ona, zapravo, banka droge za obe Amerike, sa 25 podružnica u bezbednim lukama širom sveta, uključujući tu i Bahamska ostrva. Kraljevska banka Kanade radi zajedno sa najvećom bankom na svetu koja posluje novcem od droga, sa korumpiranom Hong-Kong i Šangaj bankarskom korporoacijom, glavnim odvodnikom ogromnog prihoda od kineskog-hongkongško-britanskog prometa opijuma... Po nalogu Komiteta od 300, izvedena su dva atentata na papu Jovana Pavla II. zbog njegovog otvorenog napada na trgovinu i trgovce drogom, kao i zbog njegovog otpora komunističkoj tiraniji. Komitet od 300 je vrlo dobro znao da vatikanska obaveštajna služba poseduje dokaze o trgovini drogom koji vode direktno do Edvarda, Vojvode od Kenta, velikog majsora slobodno-masonske mati-lože iz Londona... Umesto bombama, počeli su da nas bombarduju tipološkom psihilogijom da bi nas primorali da se prilagodima ideji planetarne vlade. Glavni saradnici koji su radili na FEMA, bili su oni isti koji su stvoili plan za strateško bombardovanje Nemačke.” (Preveo na srpski i objavio Ratibor – Rajko M. Đurđević u knjizi: Masonerija. Zavera protiv Boga i čoveka kroz vekove i danas. Ihtus – Hrišćanska knjiga, III. izdanje, Beograd, 1996., s. 63.-89.)
32 Robert Gejts “je u CIA upamćen kao tvorac ideje da se komunizam i posebno pravoslavlje u istočnom lageru napadnu infiltracijom propagandnih sekti. Jehovini svedoci i Scientološka crkva su dve političko – obaveštajne organizacije koje SAD uspeo da ubaci u Rusiju, Rumuniju i Jugoslaviju”. (Marko Lopušina, CIA protiv Jugoslavije 1947 – 1997. Narodna knjiga, Beograd, 1997., s. 26.-27.) U prodoru antikršćanske subverzije u Hrvatskoj se pojavio i Ordo templi orientis, koji se samoreklamira kao “tajni religijski red” utemeljen na gnosticizmu i koji djeluje u duhu programa “čini što ti je volja” i poziva se na Aleistera Crowleya, kao na “najveći autoriter Reda”. (Izvor: Internet, veljača 1999.) Poznato je da samo životinje i sotonisti kao Crowley mogu egzistirati čineći što ih je volja. Protukršćansko angažiranje uspješno razara duhovni identitet i svih balkanskih naroda. Dobrica Ćosić na znanstvenom skupu o temi Srpski duhovni prostor o tome zaključuje ovako: “Srpsko duhovno biće razlamalo se državnim granicama, državnim porecima i njihovim smenama. Raskidali su se tradicije i kontinuiteti, stvarale razlike i raskoli, ne samo prostorno i generacijski nego, poslednjih decenija, i među godištima. A tehničko-tehnološke revolucije naše civilizacije, s naukom kao odrednicom i pokretačem razvoja, sa supkulturom, potrošačkim hedonizmom i nihilizmom kao posledicom sloma eshatoloških ideologija, razaraju i preobražavaju duhovni identitet nacije, marginalizuju njegovu autohtonu kulturu, čineći je i anahronom. U duhovnom životu mladih naraštaja srpskog naroda nacionalna kultura postaje školska obaveza, predmet koji se mora položiti. Narodna književnost i vrednosti kulturne baštine su stvar struke, a ne duhovna potreba i sadržaj primarne svesti.” (Glas javnosti, I/1998., 161, 2., broj od 30. X. 1998.). Dobrici Ćosiću darovao sam 1989. knjigu Masonstvo u Hrvata s porukom da je u doba masoniziranja svijeta, odnosno uništenja narodnih identiteta besmislen sukob dva stara kršćanska naroda: Srba i Hrvata. On mi je uzvratio sa svojom knjigom Bajka na način da mi je u posveti dao naslutiti kako predimenzioniram političko značenje masonstva.
33 Antikršćanska bit zapadne politike ostala je dugo neotkrivena nekim narodnim vođama u bivšim komunističkim zemljama. Tako se u jednom tekstu (kasnije Hrvatske demokratske zajednice) od 29. studenoga 1989. pod naslovom Proglas građanima i saboru SR Hrvatske i cijelomu hrvatskom narodu naivno navodi kao program i ovo: “Glavna zadaća nove demokratske vlade Hrvatske mora biti ugovorno sređivanje odnosa sa svim susjedima, te poduzimanje koraka za uključivanje Hrvatske u Europsku zajednicu.” (Izvornik u autora.). U ovo isto doba osobno sam držao predavanja diljem Dalmacije (Split, Omiš, Sinj, Imotski) u kojima sam izlagao zašto masonski Zapad ne može podržavati postojanje kršćanske i neovisne države Hrvatske. U zimi 1991. Hrvatska je televizija u Zagrebu naručila od mene interview o masonstvu i u njemu sam apelirao na hrvatske slobodne zidare da se bore za realiziranje hrvatskih nacionalnih interesa. Emitiranje ovoga razgovora je onemogućeno pa me je i ovaj detalj pravodobno upozorio tko namjerava stvarno iza kulisa voditi hrvatsku politiku.
34 Neki masonizirani duhovi u bivšim komunističkim zemljama tendenciozno se javnosti predstavljaju kao kršćani, a istodobno u svojim knjiškim umotvorinama populariziraju već davno staromodne teze u kojima se niječe božanstvo Isusa Krista, a posebno Isusovo uskrsnuće.
35 Onima, koji su osumnjičeni da su članovi Opus Dei ili Legionari Kristovi obraća se najveća i to svakodnevna obavještajna skrb jer se agenti insidera uza sav silni trud (još) nisu uspjeli infiltrirati u ove dvije katoličke zajednice.
Podanički mentalitet predvodnika postkomunističkih režima svoje obavještajne pismohrane o vlastitim državljanima dostavlja Zapadu -gratis. Poznat je slučaj u jednoj “tranzicijskoj zemlji” čije je vodstvo imenovalo praktičnog katolika kao veleposlanika pri Svetoj stolici. Kada je, na preporuku dijela katoličkog episkopata, ta država trebala postaviti veleposlaniku za savjetnika jednog katoličkog laika, inače sveučilišnog profesora bliskog Opusu Dei, to je onemogućeno s obrazloženjem da ne mogu u istom veleposlanstvu djelovati dva “klerikalca”. U toj istoj državi drugi praktični katolik (koji je doktorirao slavistiku u Beču i postao član vladajuće stranke) natjecao se za rad u diplomaciji, ali nije nikada dobio odgovor. Takvi slučajevi potvrđuju jedno interno istraživanje da u Ministarstvu vanjskih poslova te države najviše do 20% službenika imaju normalan nacionalni osjećaj. Vlast je osvojila sprega starih i novih protukatoličkih elemenata tako da u postojanje stvarnih ideoloških i drugih različitosti među raznim političkim strankama u toj zemlji može vjerovati samo najvećim dijelom neupućeni katolički episkopat. Politika koju podupire Zapad inzistira da posebno u vojnim i obavještajno–policijskim strukturama država u tranziciji ne može napredovati ni jedna osoba koja je praktični vjernik.
36 U dokazivanju masonskog duha prednjači se u Sloveniji. Ljubljanski nadbiskup Francet Rode žali se kako je država u Sloveniji zauzela javni prostor u cijelosti tako da je Crkva ostala bez uloge u javnosti “gotovo istovjetno kao u proteklom režimu”. (Slobodna Dalmacija, broj od 9. ožujka 1999., s. 5. )
37 Hrvatska se dugo odupirala zahvaljujući autoritarnom načinu vladanja Franje Tuđmana, a ne uvjerenju njegovih vodećih stranačkih pristaša. Neki njegovi diplomati pravdaju se u inozemstvu da oni osobno ne misle onako kako u javnosti govore. Zbog toga je razumljivo da se u deset godina vladavine Hrvatske demokratske zajednice, od svih ministara zapamtilo po djelima kao nepotkupljivu praktičnu katolikinju samo profesoricu Ljiljanu Vokić (inače podrijetlom iz nekada uzorne patrijarhalne Hercegovine). Da su svi hrvatski ministri i čelnici vladajuće stranke bili kao Vokićka, Hrvatska nikad ne bi došla u mogućnost da postane zapadna kolonija, niti bi se u njoj pojavili ljudi na vlasti koji su došli sa Zapada, a da se nikada do raspada Jugoslavije, nisu ni na riječima iskazali kao Hrvati.
Neki su bivši komunistički prvaci stvarno prvi u Hrvatskoj upozorili da Zapad hrvatsku državu pretvara u svoju koloniju. Poslije tiskanja ovoga mog teksta u Slobodnoj Dalmaciji (u brojevima od 11., 12. i 13. svibnja 1998.) reagirao je časopis Stipe Šuvara Hrvatska ljevica u većem članku pod naslovom Slobodnozidarska katolička arhitektura i zaključio ovako: “Mi na ljevici smo bezbroj puta slično tvrdili i upozoravali kamo nas vode ovi tobožnji demokrati. Sada kad je dogorjelo do nokata uzvrpoljili su se i rimokatolici, ali ne zato što im je istinski stalo do naroda, nego jer, kao univerzalna Crkva, gube svjetsko gospodstvo, bivaju marginalizirani i bačeni u prašinu povijesti. Nama kojima svi prijete ostaje tek zadovoljština moralne prirode, da smo na vrijeme upozoravali.” ( Hrvatska ljevica, V/1998., 7-8, 42.-43.). Međutim, Šuvar je, makar i nesvjesno, školsku reformu provodio u duhu masonskoga plana zatiranja humanističke naobrazbe. Masonstvo zna da je najlakše manipulirati tzv. “tehničkom inteligencijom”.
38 “Iako ‘potiho’, u zapadnoj se javnosti javljaju glasovi koji ukazuju na činjenicu da dok se sudi nacističkim zločinima i zločincima koje su počinili protiv Židova (zadnji slučaj bio je onaj Priebkea osuđenog u Italiji), krivci za komunističke zločine kao i njihovi naredbodavci, koji su još živi, ostaju netaknutima i ne samo u zemljama bivšeg SSSR-a, nego i u državama u kojima je donedavno vladao komunistički režim... Koji su razlozi šutnje i nepolaganja računa na svjetskoj osnovi? Postoji ozbiljan razlog, navode neki stručnjaci. Prema shvaćanju nekih utjecajnih židovskih međunarodnih krugova, u čijim se rukama nalaze i konci današnjega globalnoga privrednog sustava, smatraju da bi se postupkom prema komunističkim zločinima sličnim kao i prema njemačkim nacističkim, holokaust relativizirao, bio stavljen u niz skupnosti zločina koji su počinjeni protiv čovječanstva. Zbog toga, smatraju određeni krugovi, potrebno je apostrofirati i proganjati, i to iz generacije u generaciju, samo zločine koje su protiv židovstva počinili nacisti, koji su također bili izdanak europske kulture i civilizacije, a koja na takav posredan način vuče krivnju iz generacije u generaciju.” (Dr. Božidar Kralj /Köln/, Zašto svi zločini nisu zločini? Narod /Zagreb/, IV/1998., 62, 17.)
39 “Nije do danas bilo nikakvih neprilika s Evangeličkom crkvom -vrlo mnogo pastora, naročito u skandinavskim zemljama su slobodni zidari-, ni sa židovskim i drugim vjerskim zajednicama, osim s fundamentalističkim Islamom /prije svega u Iranu/.“ Kurt Baresch, Freimaurerei und Katholische Kirche nach dem 2. Vatikanischen Konzil. Ovaj tekst je objavljen u knjizi - katalogu: Günther Duriegl-Susane Winkler / Hrsg /, Freimaurer. Eingenverlag der Museen der Stadt, Wien, 1992., s. 376.
40 R. Đurđević, Masonerija...ibid., s. 38.
41 Glas Koncila, XXXIV/1995., 34, 3.
42 Istodobno se u Katoličkoj crkvi živi duh međuvjerskog dijaloga. Ovakav dijalog ima smisla samo ako se nekršćane uči da postoji jedan pravi Bog -Isus i da je metafizička istina jedna jedina što znači da je izvan te istine sve drugo sama zabluda. Uostalom u Katoličkoj crkvi se sve do Drugog vatikanskog koncila, dakle neprekidno gotovo dva tisućljeća znalo da je Krist zapovjedio svojim sljedbenicima propovijedanje Evanđelja i obraćenja na kršćanstvo svih nekršćana. Detaljnije o ovoj problematici usp. Ivan Mužić, La Chiesa alla prova. La cultura nel mondo (Roma), XXXII/ l978.,2,35.-38.
Ivan Pavao II. točno shvaća bit moderne civilizacije. “To je civilizacija koja je, uz nedvojbene uspjehe na mnogim poljima, počinila i mnoge pogreške i zlouporabe u odnosu na čovjeka, iskorištavajući ga na tolike načine. Civilizacija koja se uvijek zaodijeva strukturama sile i političkog i kulturnog ugnjetavanja /osobito sredstvima društvene komunikacije/ kako bi čitavom čovječanstvu nametnula slične zablude i zlouporabe. Kako drukčije objasniti sve veći raskorak između bogatog Sjevera i sve siromašnijeg Juga? Tko je za to odgovoran? Odgovoran je čovjek: ljudi, ideologije i filozofski sustavi. Rekao bih da je odgovorna borba protiv Boga, sustavno uništavanje svega kršćanskog: borba što u velikoj mjeri već tri stoljeća prevladava u mišljenju i u životu Zapada.“/ Ivan Pavao II, Prijeći prag nade. Priredio: Vittorio Messori, ed. Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., s. 148./. Zanimljivo je da masoni svoju averziju prema Papi Ivanu II. često ne mogu sakriti. Tako su iskazali javno protivljenje njegovu dolasku u Sloveniju. U Francuskoj su, kada je papa predvodio misu u povodu obljetnice krštenja kralja Klodviga, u Parizu protiv njega zajedno demonstrirali masoni, anarhisti i drugi ljevičari. Ne čudi stoga da je Ivan Pavao II. u prosincu 1996. odbio primiti orden Galilea Galileija “za širenje ideala bratstva i razumijevanja među ljudima”, koje mu je dodijelio Veliki Orijent Italije.
43 Thomas Patrick Melady (bivši američki veleposlanik u Vatikanu) svjedoči ovo: “Nije više tajna kako sam u Rim poslan s uputama da utječem na Vatikan da ne podrži raspad Jugoslavije.” (Slobodna Dalmacija, broj od 16. srpnja 1998., s. 45.)
44 Iračka katolička redovnica s. Lusia Markos Shammas ističe sljedeće: “Embargo je stanovit zločin koji se ne može opravdati. Ako Amerika prednjači u zagovaranju ljudskih prava, američki političari ih u praksi ubijaju... Očekivali smo da zapad ima više duha, ali sve upućuje da je to goli interes bilo koje vrste samo ne one koja štiti običnoga čovjeka. Dovoljan je pokazatelj da u Iraku mjesečno umre 4.500 djece zbog američkih sankcija. Od početka uvođenja embarga, u sedam godina, umrlo je više od milijun ljudi od gladi. I onda se postavlja pitanje: Tko to zagovara ljudska prava? Kome su to nevini ljudi krivi? Kome su kriva tek rođena djeca ili ona školske dobi? Tu nema nikakva opravdanja... Dovoljan je pokazatelj da kilogram brašna u Iraku stoji jedan dolar, a mjesečna je plaća dva dolara. I kako onda preživjeti.” (Glas Koncila, broj 45 od 8. studenoga 1998., s. 7.). Ivan Pavao II. je javno upozorio da Amerika nema pravo napadati Irak samo zato što eventualno posjeduje oružje za masovno uništenje dok se to oružje ne koristi. Osim toga oružje za masovno uništenje posjeduju i druge zemlje, ali od toga nitko ne pravi problem.
45 Svi su citati doneseni prema tekstu Marijana Gabelice pod naslovom Urota tvoraca “Novoga svjetskog poredka” (II). Politički zatvorenik (Zagreb), VII/1997., 66, 4.-5.
46Takvi se svećenici prepoznavaju po tome što politiziraju s oltara , pišu i propovijedaju fraze o ljubavi ili se pokušavaju baviti znanošću / uglavnom oni koji su studirali na Zapadu!/. A kršćanstvo nije riječ bez djela, ni diplomacija, ni znanost nego isključivo realiziranje svetosti. Svećenici koji ovu Isusovu istinu ne priznaju najzaslužniji su za suvremeno degeneriranje kršćanstva. Pravi kršćani svuda, pa i u Hrvatskoj, mole za obraćenje ovih katoličkih svećenika, koji kao ni masoni, u dubini duše ne vjeruju da je Isus Bog.
47 Umberto Bossi zaključuje ovako: “Amerika se koristi i raznim instrumentima kako bi zagospodarila svjetskim gospodarstvom, među kojima je i globalizacija. Tako dolazi do procvata inicijativa masonskog tipa koje potiču veliki međunarodni bankari. Postoji napad na našu kulturu od više ili manje tajnih ili ezoteričnih udruženja. Vidimo veliku aktivnost udruga kao što su Soroptimist, Lions, Rotary i udruge koje potiču tu globalizirajuću kulturu. Ako je borba protiv nacionalizma u ovom stoljeću imala smisla s obzirom na to da su ovi, između ostaloga, bili odgovorni za grozote kao što su nacizam i komunistički totalitarizam, danas se pod izlikom borbe protiv nacionalizama u stvarnosti žele izbrisati narodi i kulture. No, vladavina globalizacije bila bi još gora od bilo kakva nacizma ili komunizma.” (Slobodna Dalmacija broj od 23. veljače 1999., s. 19.)
48 Dr. Marko S. Marković, Večnost Kosova. Preobražaj, Beograd, 1998., s. 10.-11.
49 Usp. Vladimir Solovjov, Kratka povijest o Antikristu. /Priredio Josip Mužić/, ed. Parsifal, Ljubljana, 1988., s. 95.

Hrvatski
Deutsch
--
E-mail