Ivan Pederin piše kao sluga oca laži Sotone

 

U Hrvatskoj spadam među osobe koje su najviše napadane od udbaša, kosovaca, bolesnika i lažljivaca kako je to razvidno i iz moje svima dostupne knjige Zlodusi u Hrvatskoj (2004.) Uvijek sam, čim bih saznao o nekom takvom napaduju na mene, adekvatno odgovorio pa tako činim i u ovom slučaju, a tako ću postupati dok budem živ.

I.

Krajem 2014. godine objavio sam knjigu pod naslovom: Sjećanja na Franu Franića, Franju Tuđmana i Zvonka Bušića. Knjiga obrađuje ulogu UDB-e u hrvatskoj Katoličkoj crkvi i u počecima Tuđmanove hrvatske države, a pisana je na temelju arhivske i druge građe, dakle strogo dokumentirano. S obzirom na osjetljivost dokumentacije tiskana je u 40 primjeraka i izvan prodaje na način da bude dostupna u svim sveučilišnim knjižnicama za potrebe znanstvenog rada. O Pederinu sam u toj knjizi naveo: 

‘Ivan Pederin je 1993. objavio sljedeće teze: “Nije dobro što gospodin nadbiskup (Ante Jurić, op. I. M.) piše u uvodu o ‘bezbožnom komunizmu’… To je nezgodno i s razloga što je njegov prethodnik na nadbiskupskoj stolici vrlo dobro surađivao s tim ‘bezbožnim komunizmom’ i govorio ‘u ovim našim jugoslavenskim prostorima’, i to ne tako davno.” (Ivan Pederin, Uvod u katekizam kao seoska propovijed. Slobodna Dalmacija, broj od 7. veljače 1993. godine, str. 29.) “Don Srećko (Bezić, op. I. M.) piše osornim i samouvjerenim tonom koji je obrnuto proporcionalan njegovu filološkom, a i teološkom obrazovanju, a i podilaženju nadbiskupa dr. Frane Franića staroj vlasti i unitarizmu. Franić je nazivan ’crvenim jugobiskupom’, a sada se don Srećko i splitska nadbiskupija stavljaju osorno iznad svih. Svaki, pa i najneukiji svećenik već zato što je svećenik, iznad je svakog, pa i obrazovanog laika! Je li Split pod okupacijom Crkve?!” (“Piše: dr. Ivan Pederin, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Zadru, znanstveni i arhivski savjetnik”, Mesarenje prijevoda. Slobodna Dalmacija, broj od 17. veljače 1993. godine, str. 31.)

O nadbiskupu Frani Franiću napisao sam u istom tekstu u knjizi Sjećanja sljedeće:

“…Shvatljivo je da se u takvoj hrvatskoj stvarnosti povijesnu veličinu Frane Franića nije vrednovalo kako je on to zaslužio, pa čak ni dodjelom nekog simboličnog javnoga priznanja od strane Predsjednika države F. Tuđmana. Zbog toga je I. Mužić osobno dana 2. svibnja 1993. godine kao član Komisije za dodjelu nagrada Grada Splita glasovao i uspio (usprkos veoma velikom neprijateljskom protivljenju Ivana Grubišića) da se zbog velikih zasluga za dobrobit Katoličke crkve u hrvatskom narodu nagrada grada Splita dodijeli nadbiskupu F. Franiću.  Nadbiskup F. Franić uputio je iz Splita dana 28. travnja 1993. godine Ivanu Mužiću posebno pismo u kojemu navodi i sljedeće:  'Ja sam pak izvijestio više puta, u javnim glasilima, moje držanje u odnosu na SDKS i TDKS, pa je to poznato svima. Čudi me nedavno pisanje g. Pederina u 'Sl. Dalmaciji' o meni, gdje on, bez ikakva povoda, opetuje neke klevete protiv moga hrvatskog rodoljublja. A toga čovjeka nisam nikada ni vidio ni čuo. Vaše mi pak izjave daju dovoljnu satisfakciju pa Vam ponovno zahvaljujem, tim više, što Vi uživate glas objektivnog povjesničara'.“

Odgovor I. Mužića nadbiskupu F. Franiću glasio je u cjelini ovako:

“Dragi gospodine Nadbiskupe, zahvaljujem na Vašem pismu od 28. travnja o. g. Ja sam u knjizi i u novinama iznio samo ono što neprestano tvrdim i što je istina. Drukčije misle samo oni koji su bili ili su nedavno postali članovi raznih protuhrvatskih struktura. Jučer sam bio u Komisiji za dodjelu nagrada i kako ćete ovo pismo dobiti kad i službenu obavijest to Vam mogu kazati da sam imao čast glasovati za Vas i na priznanju koje ste dobili Vam čestitam. Srdačno Vas pozdravljam.”

II.

Reagiranje Pederina na Mužićev tekst i Mužićev odgovor Pederinu

 

1.

Pederin:

„Faktora (Velimira Terzića) osuda nije iznenadila jer mu isljednik u tamnici na kraju istrage kazao koliko će dobiti… Tu je bio i Vir Salonitanus (Ivan Mužić) koji se branio da on nije nacionalist nego Faktor… Isto tako Faktor je znao što je Vir Salonitanus govorio na saslušanjima.”

Mužić:

Maturirao sam u Splitu 1953. i tijekom prve godine studija u Zagrebu sreo sam se s Velimirom Terzićem 1954. samo nekoliko puta za ručkom u studentskoj menzi i to uvijek u društvu jer je tada svako mjesto za svakim stolom bilo zauzeto tako da se nikakav razgovor o politici nije mogao voditi. Izvan navedenih susreta u menzi nikada se s Terzićem posebno nisam sreo i kada je on suđen 1954. jasno da me nikada nitko ni iz jedne strukture vlasti nije ništa o njemu pitao, a najmanje saslušavao. Terzić je imao brata, ženu i djecu, i sigurno je danas netko od njih živ pa ga je moguće pitati i tada saznati da on u vjerojatnom pričanju svojima o svome suđenju nije mene mogao spomenuti u bilo kojem kontekstu u svezi s tim suđenjem. Osim toga u Hrvatskom državnom arhivu treba postojati i dokumentacija o tom procesu pa je i iz nje sigurno razvidno da ja tada apsolutno nikakve veze nisam imao s tim procesom. Poslije proglašenja hrvatske države u Splitu je osnovan jedan hrvatski, uglavnom intelektualni, klub u koji smo primljeni Terzić i ja i to na način da smo pred drugima, kao i svi ostali, trebali opisati svoj dotadašnji život. Dakako da Terzić nije spomenuo ni jednu rečenicu protiv mene kada sam se ja osobno predstavljao, a da sam na bilo koji način o njemu bilo kada nešto negativno izgovorio u njegovom procesu siguran sam da bi on tom prigodom meni javno prigovorio. O mom tadašnjem političkom statusu dovoljno govori činjenica da sam ja uhićen i saslušavan ne 1954., nego 1956. godine i proveo tada dva mjeseca u istražnom zatvoru pod optužbom za hrvatski separatizam, ali taj postupak nije imao nikakve veze sa dvije godine ranijim suđenjem Terziću. Ako se dopusti mogućnost da je Terzić stvarno pričao s Pederinom o meni, onda Terzić kao normalna osoba sigurno nije mogao izmišljati nešto što se između njega i mene nije nikad dogodilo, a onda to potvrđuje da je Pederin ušao u zabrinjavajuću fazu senilnosti.

 

2.

Pederin:

“Katičić me nije zaboravio i poslao mi 31. ožujka 1973. pismo puno ohrabrenja… Tada je postradao i Vir Salonitanus. Pisao je neku disertaciju o konkordatu i zbog toga morao održavati veze s mnogim političkim emigrantima. Veze s neprijateljskom emigracijom bio je jedan od najtežih zločina za komuniste, a ovaj se igrao vatrom, ali je sve što je dobio od emigracije upotrijebio, ispisao i onda poslao preporučenim pismom javnom tužitelju. Ipak su ga zatvorili i poslije nekoliko tjedana pustili na slobodu, ali je godinama bio pod optužbom. Od čega je živio u svojoj kući na Mejama odmah do Titove vile? Onda mi još nije bilo jasno da su samo ljudi najvećeg povjerenja mogli dobiti građevinsku dozvolu da grade na tom mjestu. Jednom me je odveo nekom susjedu liječniku bez vidljivog razloga. Dok smo išli k njemu kazao mi je da je taj liječnik bio u ustašama i to u poglavnikovom tjelesnom sdrugu. Došli smo Vir Salonitanus me je predstavio, a liječnik (ne sjećam mu se imena)  je odmah počeo govoriti o državnom udaru u Portugalu koji se nije trebao dogoditi da Salazarov nasljednik nije bio slabić. Govorio je jasno s fašističkih pozicija, a ja sam šutio kao zaliven jer mi se činilo da provocira. Vir Salonitanus je nekoliko godina živio, a da ništa nije radio, a živio je dobro a onda je oslobođen optužbe jer je uspio dokazati da nešto što su mu poslali emigranti doduše nije dao javnom tužiocu, nego svom susjedu Martinu Mikeliću, iz Solina, inspektoru UDB-e. Drugi svjedok na sudu bio je pukovnik KOS-a Vojmir Kljaković koji je posvjedočio da je Vir morao tražiti te stvari od emigranata iz znanstvenih razloga(!). Treći svjedok bio je Mejaš (Petar Selem), ranije čovjek iz najužeg rukovodstva Matice. Da li su oni svjedočili jer su bili plemeniti i istinoljubivi? Ja sam počeo sumnjati i udaljio sam se od njega. Onda je Vir Salonitanus počeo pisati o masonima. Masoni su kod njega neka tamna, bezbožna i svenazočna sila. Kad sam 1996. bio u Rusiji pročitao sam u novinama članak o masonima napisan na isti takav način, čak s dijelom i s istim dokazima. Slučajno. Masoni su začudo reagirali sa simpatijama prema njemu pa su mu dali počasni doktorat jednog sveučilišta. Meni se činilo da su te knjige nešto poput pregovora UDB-e i masonerije, nešto poput čarki da bi se sklopio neki sporazum i suradnja.”

Mužić:

Ne treba biti specijalist da se već iz citiranoga pasusa i bez posebnoga obrazlaganja shvati dijagnoza autora. Ipak donosim manji komentar kako slijedi:

Prijevod jedne Kunstmannove rasprave izvršio je na moj prijedlog Pederin, a Igor Zidić objavio u Kolu Matice hrvatske. Nema ovdje potrebe o tome posebno obrazlagati, ali je potrebna samo napomena da sam ja tada prekinuo sve kontakte s Pederinom i da smo ostali samo na običnom uličnom pozdravljanju, što je i danas mnogima poznato. Međutim, sve do tada smo se povremeno posjećivali tako da je Pederin dolazio u moju kuću i znao da moji roditelji žive u Solinu na svom velikom imanju s dva vinograda i da imaju u izobilju voća, povrća i domaćih životinja (koze, svinje, kokoše…) Za trajanja sudskog procesa normalno je da su me roditelji pomagali. Kada sam bio suspendiran od početka 1972. do sredine 1975. Odvjetnička komora odredila je odvjetnika Boška Bebića da nastavi voditi moje predmete što je on i radio na način da smo zaradu dijelili, kako je to u takvim slučajevima uobičajeno. A tada sam ja u svojoj odvjetničkoj pisarnici imao oko tri tisuće stranaka tako da sam mogao uglavnom normalno egzistirati. Pitati se kako sam za trajanja procesa mogao živjeti, kako to radi Pederin, to je od njega toliko podlo da ne može biti podlije. Pederin bestidno laže čak i u lako provjerljivim detaljima. Tako navodi da je svjedok u mom procesu bio i Vojmir Kljaković „pukovnik KOS-a“. Solinjanin Kljaković je stvarno bio pukovnik ali JNA, a ne KOS-a. On je do smrti radio kao (i danas priznati) povjesničar u beogradskom Vojnoistorijskom institutu. Martin Mikelić bio je moj mještanin te korektna osoba, kome sam zastupao u sporovima brata i sestru. Pederin ili iz senilnosti zaboravlja ili iz zloće prešućuje da su meni tada u prilog također svjedočili profesori Vladimir Rismondo i Julije Grabovac.

Ja nisam “postradao”, kako navodi Pederin, oko 31. ožujka  1973. jer je moje stradanje započelo krajem prosinca 1971., a posebno se nastavilo premetačinama u mojoj kući i kancelariji, te uhićenjem u siječnju 1972., a moj boravak u istražnom zatvoru trajao je malo duže od nekoliko nedjelja. U doba kada sam izgradio kuću na Mejama taj predio je bio građevan svakome tko je tu htio i mogao graditi, a puno bliže Titovoj vili nalazile su kuće i više Imoćana koji su radili u Njemačkoj i kupovali građevne terene na Mejama. Tako je, na primjer, bliže Titovoj vili izgradila (još postojeću) kuću obitelj Trogrlić čiji je jedan član bio politički emigrant i nije smio dolaziti u Jugoslaviju. (Uzgred: Liječnik s Meja bio je ugledni rendgenolog Božidar Marišević koji je umro, a iza njega je ostala udovica dr. Marika i dvije kćerke također liječnice.)

U pozitivnim recenzijama slobodnih zidara o mojoj knjizi Masonstvo u Hrvata ističe se da pripadam katoličkom svjetonazoru, ali da sam to djelo u znanstvenom smislu napisao uzorno objektivno. Imao sam više prijatelja masona najviših stupnjeva i o njima imam najbolje mišljenje, a imali smo samo različite poglede na metafizičku problematiku. U pisanju o hrvatskom masonstvu rukovodio sam se samo objektivnim pristupom arhivskoj građi i dakako da su mi i masonske strukture to pozitivno vrednovale. Sugeriranje o pregovorima jugoslavenske UDB-e i slobodnog zidarstva intelektualno je potpuno invalidno. Upravo sam ja 1993. objavio veliku knjigu arhivske dokumentacije iz Hrvatskog državnog arhiva o odnosu UDB-e prema masonstvu (Masoni u Hrvatskoj 1918-1967), koja dokazuje sve posve suprotno od onoga što tvrdi Pederin.

3.

Pederin:

“… oko njega (Franića) su bili Vir Salonitanus i Edo Marinković (Branimir Lukšić). Ova dvojica mrzili su se i uzajamno optuživali da rade za UDB-u, svaki s vrlo uvjerljivim razlozima.

…Tada sam upoznao Glumca koji je trebao da mu nešto preveden. Vir Salonitanus me je upozorio da je on UDB-a, a i sam je to bio.”

Mužić:

a)     Da netko tko je udbaš upozorava nekoga svoga bližnjega da je osoba s kojom ga upoznava udbaš to je bilo teško i zamisliti u komunističkoj Jugoslaviji jer se zna za teške posljedice koje slijede ako se to otkrije. I pučkoškolcu je logično da osoba, koja drugog upozorava da se nekoga čuva, ne može biti udbaš, ali ne i onome tko i logikom stari ili je zao kao Pederin.

b)     Branimir Lukšić i ja održavali smo normalne međuljudske odnose na način da se nikada, i kada smo se razilazili u shvaćanjima, nismo posvadili što dobro zna udova pok. Branimira gospođa Nives. O našem odnosu dovoljno svjedoči njegov govor pun hvale za moja znanstvena ostvarenja, kada mi je u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u travnju 2003. godine uručio kao župan nagradu Splitsko-dalmatinske županije za životno djelo. Tada je rekao u objavljenom govoru i ovo: 'Ivan Mužić je obogatio našu historiografiju. Sjećam se, kako mi je jednom Mužić izjavio da ga nikakav argument sile s bilo koje strane ni onda ni danas ne može uvjeriti nego samo sila argumenta, zbog čega je bio i politički progonjen.' Pisati o Lukšiću kako piše Pederin neposredno poslije njegove smrti gadljivo je toliko da ne može biti gadljivije.

U komunističkoj Jugoslaviji objavio sam: Razmatranja o povijesti Hrvata (1967.); Hrvatska politika i jugoslavenska ideja (1969.); Katolička crkva (1978.); Stjepan Radić (1980.); Masonstvo u Hrvata (1983.); Podrijetlo Hrvata (1989.). Sve su te knjige u komunističkim medijima napadnute kao nacionalističke i protujugoslavenske. U Optužnici protiv mene 1972. koju je pisanom prijavom sa službenim pečatom i potpisom tadašnjem Okružnom javnom tužilaštvu inicirala splitska UDB-a prve dvije do tada objavljene knjige posebno su mi zamjerene. Sva predmetna dokumentacija je sačuvana i dostupna u sudskim arhivima.

4.

Pederin:

“U to doba Vir Salonitanus nadahnuo je prijevod Katekizma pape Pija XI… Sad je Vir Salonitanus preko svog sina svećenika i još nekoliko svećenika i laika katolika nadahnuo prijevod ovog katekizma koji je prema sudu onih lijevih bio takav da moraš izgubiti vjeru ako ga čitaš. Ja sam mogu reći da sam je izgubio kao dječak na vjeronauku po načelima toga katekizma.”

Mužić:

Pederin toliko tone u zaboravljanje da on ne zna ni kako se zove Katekizam koji je prevodio. Katekizam Pija XI. ne postoji, nego Katekizam Pija X. Papa Pio X. proglašen je svecem, a bit Katekizma koji nosi njegovo ime i danas je u potpunosti na snazi jer on vjerno sadrži nepromijenjeno Vjerovanje Katoličke crkve. Kada netko, u ovom slučaju Pederin, navodi da taj Katekizam vodi do otpada od Boga, onda on nema ni predškolskog pojma što uči Katolička crkva i zato on u stvarnosti i nije katolički vjernik što potvrđuju i iznesene laži u njegovu samoživotopisu.

Uzgred: U knjizi Sjećanja detaljno sam dokumentirao da je Franić kao i najveći dio sudionika u „hrvatskom proljeću“ (pa i Vlado Gotovac) bio za Hrvatsku u okviru države Jugoslavije, ali na način da Franić nikada nije bio „Jugoslaven“, u smislu kako ga optužuje Pederin. Dokazao sam u Sjećanjima da je Franić bio i ostao cijeli život samo hrvatski rodoljub u jugoslavenskoj državi. Pederin tvrdi da je jednom razgovarao  s Franićem poslije 1985., a Franić meni kako sam citirao piše da se nikad nisu sreli. U citiranom Franićevu pismu meni nadbiskup Pederina izrijekom tretira kao klevetnika i dakako da osoba koja kleveće Franića i piše da Katekizam Pija X. odvodi od Boga ne pripada hrvatskim vjerničkim strukturama.

 

Zaključak

Pederin samo fantazira i ako misli da će mu bilo tko, osim kandidata za Vrapče, povjerovati da je netko udbaš, a da je taj netko u ovom slučaju ja, tijekom raznih vremenskih perioda, doživio dva uhićenja, da je bio više godina procesuiran i napisao šest knjiga koje su sve napadnute kao protujugoslavenske i protukomunističke. To je svakome savršeno jasno pa zato  Wikipedia u mojoj detaljnoj biografiji posebno navodi: "Ivan Mužić (Solin, 14. rujna 1934.) hrvatski je povjesničar i publicist. Aktivan katolički laik... Strasni je polemičar sa stajališta hrvatskog nacionalizma i katoličanstva."

Poslije čitanja Pederinovih ispisa shvatio sam da netko tko optužuje drugoga bez i jednoga dokaza s namjerom da optuženi dokazuje svoju nevinost potvrđuje da on djeluje jednako kao i nekadašnja UDB-a, odnosno da je i sam posve prožet udbaškim mentalitetom.

Pederin je valjda shvatio i da do njega nitko ništa ne drži pa ga je moj napisani zaključak o njemu posebno motivirao da napiše samohvaleći životopis s navedenim lažima da tako barem na trenutak uskrsne iz zaborava u kojemu se nalazi. On očito želi kao u cirkusu, makar i lažima, zabavljati javnost samo da bude u središtu pozornosti. S obzirom da se Pederin predstavlja u svom životopisu i  kao katolički vjernik, bilo bi zanimljivo znati hoće li se prije smrti, barem potajno u ispovjedaonici, pokajati za sve napisane zlonamjerne laži.

Ivan Mužić